Strašna smrt

Kartezijanski dualizam i nematerijalni duhNedavno sam na facebook-u naletio na izreku: „Smrti bojimo jer zapravo uopće ne živimo!“ Živimo u civilizaciji koja nas ne uči ni kako živjeti ni kako se nositi sa smrću. Učimo kako gomilati podatke, brzo misliti, računati itd, ali nas nitko ne uči kako percipirati, kao osjećati (energetski doimati okolinu). Naša civilizacija je poput matematike, koju ne zanimaju brojevi sami, već samo odnosi između brojeva. Ne zanima nas kvaliteta smrti same, kao jednog životnog procesa, već količina objekata koji ulaze u ostavinsku raspravu i troškovi pogreba. Htjeli mi to ili ne, ali svi potajno mislimo da ćemo dulje živjeti ukoliko ignoriramo postojanje smrti. Koga zanima fenomen smrti? Zapravo smo svi mi podučeni da živimo život kao besmrtna bića, koja ne žele nikakve poslove sa silom koju zovemo smrt. Mi živimo život kao tvrtke, kao imena koja imaju papire tj. dokaz o postojanju. Ime na papiru može opstati vrlo dugo vremena, pa i mi sebe automatski identificiramo sa tim dokumentima. U dualizmu našeg romantičnog svijeta, smrt nema svoje mjesto kao funkcionalna jedinica. Vrlo rijetko ćete čuti da je smrt mudra samosvjesna sila ili da je „smart“ čak i mudrija od vašeg najnovijeg pametnog telefona.

Oblik svijesti koji imamo u svakodnevnom životu je fizičko tijelo. Ako fizičko tijelo zaspe ili umre, nestaje i svijest, ukoliko ne preuzme neki drugi oblik. Preuzimanje novog oblika je akt volje, osvajanja, čin za koji je potrebna energija, disciplina, istrajnost i nepokolebljiva usmjerenost, a nikako poklon ili sveta činjenica koja se sama po sebi podrazumijeva. Romantika nas uvjerava da ne trebamo ništa raditi po tom pitanju. Dovoljno je pasivno vjerovati u neku ideju (bilo u Boga, znanost ili u ljubav), ili biti stretan i ćakulati po kafiću, slati srca ili pisati cinične komentare po internetu. Spasenje je time osigurano, bilo u obliku uskrsnuća, besmrtnosti tijela uz pomoć tehnologije ili u obliku automatskog prelaska u duhovnu razinu. Uvjerenje da to pravo posjedujemo samom pripadnošću nekoj instituciji ili obožavanjem bilo koje vjerske ili znanstvene ideologije, je jedna od najvećih zamki romantike. To je onaj glas koji nam vrišti da smo važni, bolji od drugih, da smo besmrtni , vječni. Naša sveta jezuitska znanost je to čak i „potvrdila“ svojim teoremom o neuništivosti energije.

U kontekstu starosti cjelokupne povijesti čovječanstva, sam pojam vječnosti je zapravo tek odnedavno prisutan. U paganskim vremenima (prije nastanka Kršćanstva ili dolaska razdoblja „Eona Ribe“) taj pojam nije postojalo. Romantični duh (neuhvatljiv ni za glavu ni za rep), koji je pogurao nastanak Kršćanstva (kao totalitarne institucionalizirane ideologije), „slučajno“ je preveo pojam „jako dug period“ u vječni period tj. „vječnost“. Prosto je nevjerovatno kako jedna tako mala „greška“ u tumačenju tokom prijevoda, potpuno mijenja duh i smisao svih religija, znanosti i filozofija koje su nastale u sljedeća dva tisućljeća.

U duhu tog vremena sklonom emocionalnom prepuštanju, religijska praksa postaje masovno okupljanje, kolekivna histerija umjesto intimno-individualnog sjedinjenja sa energetskom srži prirode. Ona istini bliža religijska praksa tog perioda, poznata pod skupnim pojmom Gnosticizam, biva smišljeno i sistematski zatrta i zamjenjena velikim reprezentativnim religijskim institucijama, koje se potpuno otuđuju od svake primisli o direktnoj, individualnoj religiji. Sama po sebi namjera religije kao ponovnog spajanja (reconnection) je potpuno u redu. Problem je sa definiranjem cilja, tj. sa čim i na koji način nastojimo povezati . U cijelom toj upravo narkotičkoj atmosferi emocionalne ekstaze, u kojoj kritički um biva zatupljen do nivoa idiotizma, a slobodno tumačenje od strane autoriteta glorifizirano, svijest biva lukavo zamjenjena umom (idejom, mentalnim konceptom), a materija i fizičko tijelo prokleto i nazvano bezbožnim. Ideja raskola uma (svijesti) i tijela je dualizam koji nas prati i uporno maltretira već dva tisućljeća.

Netrpeljivost uma prema tijelu i svijesti se nakon tako upornog maltretiranja kroz dugi niz stoljeća potpuno materijalizirala i postala dio našeg staničnog tkiva. Um definitivno ima problem sa tijelom, ali pošto ne može negirati njegovo postojanje, tabuizira ga, kao i kreativno-božansku energiju koja stvara tijelo: seksualnu energiju. Nadalje, um ima prikriveni problem sa čistom sviješću i pošto može negirati njeno postojanje, to i čini, uporno, dosljedno i sistematski. Vremenom je um u potpunosti preuzeo ulogu svijesti i proglasio se bitkom postojanja, vlasnikom života, kraljem, Bogom i večnim duhom.

Descartes-ova parola, koja je postala himnom („Mislim (sudim), dakle postojim!“ ) nas uvjerava da je postojanje igranje riječiima, pojmovima, idejama, vrijednostima i etiketama. Na našim, emocijama sklonim prostorima, se ova himna prevodi kao „Mrzim (na nacionalno-religioznoj osnovi), dakle postojim!“ Ali što primjena te himne zapravo znači? Evo par izreka kao prikaz što se pod tim podrazumijeva i u svakodnevnici primjenjuje:

Ja ne percipiram direktno već prepoznajem objekte i zazivam sjećanje njihova prethodno naučena imena.

Ja ne percipiram i zato ne živim sada, već obitavam u prošlosti, nekom iluzornom svijetu sjećanja.

Ako znam tvoje ime i prezime, to podrazumijevam da znam sve o tebi.

Što je čovjek bez imena, bez društvenog obraza, bez osobnosti? Ako hoćeš postati pravno priznatim dijelom zajednice, moraš postati fizička osoba sa imenom i prezimenom i privremeno se odreći svoje čovječnosti. Naoko formalna sitnica postaje fatalna zamka. Da bi postali osoba moramo se odreći čovječnosti i onda sa vremenom zaboravljamo da smo uopće i bili čovjek. Odričemo se slobode percepcije da bi postali „društveno (misaono) biće“, sluga zajednice koja nije zbroj pojedinaca, već puka ideja, institucija koja samo indirektno reprezentira to mnoštvo, onako na papiru. Da bi postali čovjekom (i produžili svoje svjesno postojanje) moramo ponovno postati djetetom, bezimenim i bez-mislenim bićem, tjelesna svjesnost bez nacionalne i religiozne pripadnosti. Put do tog stanja je proces radikalne detoksikacije od romantike (=suma svih ideologija od religiozno-znanstvene, one nacionalne preko klero-kapitalističke do neo-feudalne). Put otriježnjenja od koncepta „fizičke osobe“ vodi ka hiper-realističnom čovjeku. To je put od uma osobe (surogata tj. fake-svijesti) do tjelesne svijesti živog čovjeka.

Dokle god negiramo temeljnu činjenicu da smo tjelesna svijest, nećemo biti u stanju (ili nećemo sakupiti dovoljno energije) da ovu svijest oslobodimo od okova ideologije, transformiramo je ili da dosegnemo neki drugi oblik svijesti. Čovjek je prvenstveno biće koje će umrijeti. Um ima puno problema, pa tako i problem sa fenomenom smrti . On je taj koji će se usprotiviti i proglasiti se besmrtnim. Onog trenutka kad shvatimo cijelim svojim bićem da mi nismo um, shvatit ćemo da smo jedno krhko i smrtno biće, koje treba puno brige i pažnje da bi opstalo. Veliki broj (onih bezimenih i stoga bezvrijednih) pagana-šamana-prirodnih ljudi, koji žive u jedinstvu sa prirodom, bez ideje o superiornosti , raskrinkalo je um kao stranu instalaciju napravljenu u svrhu nevidljivog porobljavanja. Oni nisu „pozitivci“ koji ignoriraju pola svijeta koji im se ne sviđa. Oni gledaju životu i smrti u oči i shvaćaju da su život i smrt jedno. Smrt je naš najveći učitelj, naš najiskreniji savjetnik i jedina sila tokom života koja ima moć da našem životu podari intenzitet, neophodan da se uhvatimo ukoštac sa istinskim misterijama postojanja, da preuzmemo odgovornost za svoj život i počnemo sami donositi svoje odluke. Ignoriranje fenomena smrti i istovremeno uzdizanje mentalnog koncepta vječnosti je strategija smišljena od sila koje upravljaju „našim“ umovima, nebi li nas pretvorila u poslušne i mirne sluge, ovce u moralnom smislu ili baterije u fenomenološko-energetskom smislu.

Podcjenjivanje lukavosti romantike je lakovjernost koju obično skupo plaćamo, gubeći mogućnost da iole dobijemo šansu da se iskoprcamo iz lavirinta uma:

Ja imam beskonačno mnogo vremena da promjenim svoj život iz patnje u sreću! Ja sam besmrtan!“,

Ja sam vječan, poput Boga jer sam napravljen po njegovom liku i naličju.“,

Sve je dobro i onako kako treba biti!“,

Što ja kao pojedinac mogu tu promjeniti? Ništa!“.

Točka, šah, mat…

Ukoliko vam se sviđaju članci na ovoj stranici i želite je i dalje čitati i pratiti molim vas da pomognete u njenom daljnjem postojanju. POMOĆ

4 thoughts on “Strašna smrt

  1. istina 05/08/2018 at 11:00

    https://youtu.be/herPqYEiGJU
    ova žena zna sad to objasniti a za duži koment…ma neki drugi put osim da ste mi se lipo posložili kao komentatori..ma ka’da sam poželia..he,he

  2. tanja 04/08/2018 at 23:51

    kad sam, prije mjesec dana, iz stanja ciste, gotovo djetinje srece, usla u potpuno novi svijet u kojem se dogodila smrt mog najdrazeg bica, nakon cistog uzasa i svemira koji je odjednom za mene izgubio boje, smisao, korak… shvatila sam da je mooji u pravu kad je rekao: ” Ti neces umrijeti, samo ono sto nisi ti umire”.

  3. Melita 04/08/2018 at 17:51

    Mi nismo um. To je potpuno ok. Ali iz te cinjenice proizlazi i to da nismo ni tijelo!!!! Postojanje lukavstva romantike dakako ne treba podcijenjivati, ali mozda osvijestiti kako smo uopce dospjeli u labirint uma. Ne bih rekla da um ima prikriven problem netrpeljivosti prema tijelu i da moze tabuizirati tijelo i negirati postojanje ciste svijesnosti preuzimajuci njenu ulogu. To bi znacilo da um moze pruzeti ulogu iznad stvoritelja ili da je stvoritelj stvorio nesto sto smeta ili ometa funkciju tijela ili svjesnosti ili nesto sto nam zapravo nije potrebno, sto je suvisno i za odbaciti. Um funkcionira prema principu neke vrste neobuzdanosti. Naime on nema granicu ni mjeru, niti zna kad treba reci “ne”, “dosta” i sl. On neprekidno vrti svoj “kotac” sve dok ga netko ne zaustavi, odredi mu smjer, polozaj, intenzitet itd…
    Slazem se da um jest neka um-jetna (strana ????) instalacija smisljena u svrhu porobljavanja ali to se dogadja samo pod odredjenim uvijetima. Po meni u samom umu kao takvom i u njegovoj upotrebi nije problem vec je problem u tome tko u tom odnosu upravlja. Um je stvoren da se njime upravlja. Dakle nije svejedno da li nasim umom upravlja netko drugi ili mi sami. Takodjer nije svejedno da li nas um upravlja nama ili mi upravljamo njime. Dakle moze izgledati da je um netrpeljiv prema tijelu i da je preuzeo ulogu svijesnosti ali to samo u slucaju kad njime ne upravljamo ili kad upravljamo lose, te kad njime upravlja netko drugi sa losom manipulativnom namjerom.
    Jedna od tih losih manipulativnih namjera je i smisljena strategija vjecnosti. Manipulacija od nas trazi da idemo u obrnutom smjeru tj da prije shvatimo tu strategiju bestijelesne vjecnosti nego koncepciju tjelesne svijesnosti. Umjesto toga serviraju nam se tehnoloska i znanstvena dostignuca, sugeriraju nam postignuce ogromnog napretka kako ne bi vidjeli da sto vise trcimo “naprijed” postajemo sve manje ljudi. Umjesto trcanja naprijed potreban nam je povratak nazad u ljudskost. Buduci da je povratak tesko ostvariv i da vise ne mozemo postati bez-umna stvorenja ni mala djeca koja ne mogu samostalno odlucivati o sebi ni preuzeti potpunu odgovornost za svoj zivot, jedno od mogucih rijesenja jest i to da mi upotrijebimo nas um umijesto on nas. Da ga pretvorimo u svog prijatelja i saveznika u zajednickoj namjeri da svijesno i namjerno vlastitom odlukom umjesto djece postanemo odrasli zreli ljudi a ne osobe.

  4. FRA NE 04/08/2018 at 14:56

    Smrt je kraj života,oliti novi početak kažu mađioničari,pa kako kome odgovara 🙂 https://m.youtube.com/watch?v=P7uE-bW5mD4 lajf iz bič

Odgovori

Naziv *
E-pošta *
Web stranica