Splitska šizofrenija

split-dalmatia„Nije valjda slučajnost i to da granica podjele Rimskog carstva, a kasnije i Crkve ide ponovo baš preko nas.“ Domagoj Nikolić

Split na engleskom znači pukotina, rascjep, razdvojiti. Da li je ime grada Splita proizvod slučajnosti? Da li rascjep  rimskog carstva i raskol kršćanstva onako proizvoljno ide upravo ovuda? Je li slučajno da se ovdje sastaju istok i zapad? Tko izvlači korist iz tog rascjepa i podjele naroda ovih krajeva i tko zapravo podstiče mržnju različitosti popovjedajući ljubav sličnosti?

Split je čudan grad sa još čudnijim imenom, vrlo čudnim stanovništvom i još čudnijom poviješću. Sam grad-palača je nastao sa namjerom da bude rezidencija rimskog cara Dioklecijana nakon njegovog „penzioniranja“, nedaleko od Salone.  Postoji mogućnost da su ispod temelja grada ostaci građevina iz još starijih vremena. Nastao je planski i podignut je u vrlo kratkom roku u svega nekoliko godina. Usput je napravljen i vodovod dug  9km sa kapacitetom za grad od 70 000 stanovnika i zadovoljavao je sve potrebe grada  Splita do 1970 godine. Sve skupa jedno izuzetno remek djelo arhitekture i urbanizma. Što je Dioklecijan, taj najveći ratnik u povijesti (kako ga naziva Napoleon), koji u 20 godina vladanja nije izgubio ni jednu bitku kojom je izravno rukovodio, tim artefaktom nastojao sačuvati od zaborava, naslućujući nadolazak mračnog doba religioznog totalitarizma?

Ima li ljepšeg grada na svijetu?
Stanovnici Splita su uvjereni da žive u najljepšem gradu na svijetu.

Ima li luđeg grada na svijetu od Splita?
U Splitu imamo apsurdnu situaciju gdje se stanovnici klanjaju i uzimaju za zaštitnika grada lika za kojeg se sigurno ne zna je li uopće i postojao. Po drugoj strani se proklinje lik koji je dao da se napravi cijeli grad i njemu pripadajući vodovod.  Oba lika zajedno oblikuju lokalnu splitsku vjersku scenu  sačinjenu od lokalnog svetca-boga i lokalnog zlikovca-đavola. U centru grada i stare palače imamo falusoidni zvonik svetog duje i centralno-oktagonalnu građevinu mauzoleja-katedrale. Splitu je tako nametnuta mitologija dualizma, unutrašnjeg konflikta, rascjepa, koja ima malo ili nimalo osnove u stvarnoj povijesti grada. Tko je izmislio, komu služi i koji je pravi cilj te priče o žrtvi?

Zamislite si situaciju u kojoj  živite u kući i svaki dan u njoj održavate svete mise, a tu kuću je za sebe dao izgraditi i čak je u njoj živio,  zločinac, krvnik, sam đavo glavom i bradom. Čak pijete i vodu iz vodovoda koji je sam dao izgraditi. Kako bi ste se u njoj osjećali, kako bi jeli, spavali i razmnožavali se? Da li bi tu đavolsku kuću voljeli, ponosili se njom i pjevali pjesme od njoj?

Upravo takva je situacija u Splitu. Upravo u mauzoleju „zlikovca-đavola“ se održavaju svete mise bez imalo zahvalnosti prema stvoritelju istog tog mauzoleja. Nije li upravo zahvalnost osnova za bujanje ljubavi, tolerancije i poštovanja, što su temelji jednog  humanog društva? Zašto je otac grada proglašen zločincem?  Lako je nategnuti povjesne „činjenice“ nakon što su izumrli svi živi svjedoci.  Dovoljno je da se onda stoljećima uporno ponavlja „nova istina“ dok ona ne postane povjesna istina. Ne poštivati graditelja grada u kojem živiš isto je kao i ne poštivati svoje roditelje. Uči li nas kršćanska vjera da ne poštujemo i da upravo proklinjemo svoje roditelje i predke? Zašto to onda stanovnici Splita već stoljećima čine? Ima li išta luđe od potkopavanja vlastitih temelja, od svađe sa vlastitim predcima? Kome je u interesu jedan narod odrezati od svoje povijesti, njegove istinske heroje proglasiti zločincima i onda jednog „izbjeglicu iz Sirije“ proglasiti za vlastitog predka, oca, zaštitnika, sveca-mučenika? Ako jednom narodu izbrišete sjećanje, uništili ste mu i bazu za razvoj njegovog  samopouzdanja. Narod bez povijesti lako je nanovo programirati i pretvoriti u poslušnog slugu. To je povijest splitske traume i dijagnoza njegove šizofrenije.

Dakle građani grada Splita koji u njemu žive barem u posljednjih 1300 godina, hodaju njegovim ulicama, piju njegovu vodu, spavaju pod njegovim krovom i istovremeno proklinju njegovog stvoritelja. Dioklecijan je bio jedan od najvećih graditelja među rimskim carevima. Rimu je ostavio najveće toplice ikad napravljene. Carstvo je reformirao i izvukao iz višegodišnje političke i ekonomske krize. Bio je toliko sposoban da su ga zvali mesijom. Kao zahvala za njegove zasluge, crkva je prevarom okupirala njegov mauzolej, izbacila njegov sarkofag i svalila ljagu na njegovo ime. Stanovništvo Splita je u to povjerovalo nakon stoljeća propovjeda mržnje i osuda od strane svećenstva. Moramo li u tu propagandu laži vjerovati i danas? Moramo li i dalje živjeti u gradu i biti nezahvalni njegovom stvoritelju? Moramo li nastaviti živjeti kao šizofreni stanovnici i u 21.-om stoljeću? Možemo li mu oprostiti sva njegova „zlodjela“, sve njegove „grijehe“? Moja malenkost mu oprašta!

Šizofreniju Splita možemo uzeti kao alegoriju za rimokatoličku crkvu. Kao što je prevarom i falsifikatom došla do svjetovne vlasti nad zapadnim rimskim carstvom, tako je sa istim nečastivim činom zaposjela dioklecijanov mauzolej pretvorivši ga u katedralu. Ako odemo korak dalje uvidjet ćemo da je crkva Bibliju namjerno krivo prevodila nebi li je učinila podobnom za svoje ciljeve i ideologiju. Tako možemo otići do samog kraja i bez puno ustručavanja ustvrditi da je crkva izmislila Boga zaštitnika kao surogat za Boga stvoritelja, isto kao što je to učinila u slučaju Dioklecijana i Duje. Strategija crkvenih teologa je stvarnog stvoritelja zamjeniti za onog lažnog i nadjenuti mu romantičnu krunu dobrote, milosrđa i zaštite. Strategija crkve je uvijek bila domaću svetinju zamjeniti za onu uvoznu i nju proglasiti za puno bolju. Pa i sami znamo da nitko nije prorok u svom selu. I dan danas će većina romantičara više vjerovati tamnoputom i bradatom diletantu „guru-u“ nego heroju-svetcu iz svog sela. Mi smo generacijama toliko opijeni i zagađeni romantikom, da je trezvenost nešto toliko neobično poput vanzemaljca na crkvenom oltaru.  Naučeni smo da se odričemo sebe i ne cjenimo svoje, jer je ono tuđe puno slađe. Odricanje od sebe osnovna je strategija svih posredničkih sistema koji nas pasiviziraju i porobljavaju kroz milenije. Biti ne svoj i pokloniti svoju moć kolektivu, tvrtki, klubu ili naciji  se vrednuje kao na herojski čin odustajanja od svog ega. Kakva lukava varka!

Njegujući stojećima  izvana induciranu provincijsku paradigmu tipa „ ono što je naše je loše, a ono tuđe (ili ono na nebu) puno bolje“,  sistematski je uništavana samosvjest naroda na ovim prostorima.  Tumačenje povijesti od strane religiozno-znanstvenih ideologa uzima se kao jedino ispravno, a bilo kakvo alternativno tumačenje povijesti obeshrabruje se prijetnjom javnog ismijavanja, ekskomunikacije ili čak linča.

Krivovjerstvo je na primjeru Splita toliko očito da treba bitii i slijep i gluh da se to ignorira. Poklonili smo svoju pažnju lažnom zaštitniku i odustali smo od štovanja pravog stvoritelja. Odrekavši se stvoritelja, odričemo se sami sebe, jer mi smo po definiciji jedno sa stvoriteljem. Tako postajemo „split“= raskoljeni i čeznemo za potpunošću. Pošto smo „split“= mentalno rascjepljeni , više nismo u stanju uočiti prevaru i kupujemo uvezenog  „mačka u vreći“. Tako razdvojeni postajemo nezreli i nezasitni potrošači spremni konzumirati i najveći kič, uvjereni da prakticiramo vjeru i duhovnost.

Šizofrenija grada Splita je lijep primjer za šizofreniju naše cijele obezglavljene civilizacije. Hodamo po majci Zemlji koju ne da ne štujemo, već je čak smatramo prokletstvom i polako pretvaramo u pakao.

Što još reći na kraju nego jedno veliko hvala. Hvala ti Dioklecijane i oprosti u ime svih onih nezahvalnika  nedostojnih tvoje čovječnosti!

Ukoliko vam se sviđaju članci na ovoj stranici i želite je i dalje čitati i pratiti molim vas da pomognete u njenom daljnjem postojanju. POMOĆ

10 thoughts on “Splitska šizofrenija

  1. Jelena 12/03/2018 at 17:16

    Nije Salona zaboravljena i Splićani cijene Dioklecijana, ta ne bi se u svakoj povijesti umjetnosti on uzdizao i manifestirao ka “naš čovik” da ga se ne cijeni ili da ga se nije poštivalo. Split je divan grad koj ije nakon ovog domovinskog rata pretrpio navalu “stranaca” i nekulturnih individua u skladu sa razvojem Lijepe Naše. Ako ćemo pričati o crkvi koja se nametnula i ckvi kao zločincu, to bi se moglo primjeniti na sav kršćansko-papinski svijet. Svugdje(u našoj blizini) je crkva nakon propasti zapadnog rimskog carstva zauzela pimat nad mnogoboštvom i uvijek se jedna ideologija zamjenjivala drugom, uvijek su uništavali spomenike bivših država kada bi došli nova vladajuća klika. Ovdje je bit zapravo osuda čovjeka koji potpada pod manipulacijama, tako smo i mi Splićani( ako uopće i postoje “fetivi splićani”), poklekli pod manipulacijama. S druge strane Dioklecijan je bio pravi političar onoga doba. Da, bio je inteligentan i sposoban, reformirao je carstvo, novčani sustav, ali bio je i krvnik onoga doba. Uglavnom, i on je bio naš čovjek koji je napravio nešto za ovaj teritorij ali pod zastavom tuđina, kako onda, tako i ovi naši sada. Stoga, nije se puno promijenilo i Dioklecijan nam je u tom smislu udario pečat budućnosti.

  2. rock 26/02/2018 at 14:20

    „Ne traži Boga na nebu, pogledaj unutar vlastitog tijela.“ Osho
    Odlican,clanak…..!!:)

  3. autor_itet 25/02/2018 at 16:48

    Kako dobar tekst, uživancija ga čitat i još naučiš štošta. Prvi tekst s istom temom me isto oduševio, ali povodom priče i imena tog sirijca ”sveca”, nikako mi nije ušla skraćenica duje, eto neće/nije i gotovo:)

  4. ervin poljak 24/02/2018 at 13:14

    Isus, nazvani Krist kojeg sam poslao ljudima kako bi pronašli put u svoju vječnu domovinu. Jedino Krist je put, istina i život u meni Duhu ljubavi i slobode. Isus koji je po tijelu bio sin jednog drvodjelje odjevao se isto kao i narod. Tako su se i proroci koje sam slao ljudima odijevali kao i narod. Niti jedno nebesko biće koje je postalo čovjekom kako bi navijestilo Moju poruku nije se oblačilo u purpur, zlato i svilu. Niti jedan prorok nije si okupio raskošni aparat moći pomoću kojeg je s teološkom domišljatošću i učenjima, koja proturječe vječnom zakonu, povukao narod na svoj put kako bi ih ljudi obožavali i vjerovali im, da Bogu mogu doći bliže jedino preko posrednika, crkvenih „dostojanstvenika“. Izvanjski izgled i prividne istine crkvene ignorancije oduvijek su ostavljali ljude i duše u duhovnom i materijalnom siromaštvu. U svim vremenima crkveni nositelji službe ukrašeni titulama, luksuzom i moći, narodu su usađivali strah i vješto ih učinili ovisnicima svoga učenja o prokletstvu. Čovjek Isus bio je iz naroda. Došao je iz naroda i ostao s narodom. Isus je izučio zanat svog tjelesnog oca i njime se bavio. Proroci koje Sam u svim vremenima slao na Zemlju, u svijet, bili su ljudi iz naroda i djelovali su među narodom kao njima jednaki. Oni su jednostavno predavali Moju riječ. Nisu postavljali zahtjeve da budu bolji od drugih. Nikakvu raskoš, luksuz i pravo na moć nisam im dao na njihovom proročkom putu. Oni nisu bili, niti jesu intelektualci. Oni nisu okrunili niti krune svoje glave, nisu se odijevali niti se odijevaju primjereno liku kojeg je okrunio narod, kako bi mu ulio strah i kako bi im duša narodna iskazivala respekt i poštovanje, te ih slavi kao da su od Boga izabrani. Ja sam sveprisutni Bog koji stanuje u svakom čovjeku, u svim životnim oblicima Zemlje, cijele beskonačnosti. Ja nisam Bog krute tradicije, Bog dogmi i rituala, niti Bog koji ljude čini ovisnima te ih prijetećim ponašanjem veže na pogansku umjetnu religiju. Crkvene okrunjene glave uzimaju Moje ime i ime Moga Sina u svoja usta. Vješto s intelektualno teološkom retorikom usmjeravaju narod na svoje učenje o prokletstvu i puštaju da narod vjeruje, kako sam Ja za učenje crkvenih zavodnika i uz njihovu tradiciju i rituale. Ipak njihovo srce je hladno i obilježeno zahtjevom za moći. Tko inscenira takvu tzv. dogmatsku igru nema pojma o Svejednom koji Ja Jesam i o Mojem Sinu. Igru crkvenih sudionika ne mogu prozrjeti samo oni koji i sami žele sudjelovati, kako bi na pozornici svjetskog kazališta inscenirali ulogu koja im u crkvi i u državi daje dostojanstvo i ugled. Narod koji nije naučio razmišljati plješće i poslušno sve to plaća. Ja nisam osnovao nikakve crkve od kamena, niti Moj Sin nazvan Isus Krist. Ja nisam pozvao ni kardinale niti biskupe, svećenike i župnike, a kamoli jednog zamjenika Božjeg. Ja Sam, zastupljen sam u svakom čovjeku u cijeloj beskonačnosti. Ja nisam pustio da s Neba padne prebogata crkva s milijardama vrijednim bogatstvom, niti sam njihove predstavnike odijevao u purpur i drago kamenje. Te milijarde dolaze od izmučenog i maltretiranog naroda i od države koja svoju državnu vrečicu više otvara bogatima nego najsiromašnijima. Ono što prebogata crkva nudi samo je ljudsko djelo; tko toj petljanciji iskazuje počast taj neće razumjeti Mene Vječnoga preko jednostavnih ljudi koje sam Ja pozvao za Sebe, za Svoju riječ i pripremio ih, već će ih progoniti i loše o njima govoriti isto kao što je svećenička kasta u svim vremenima činila s prorocima, a prije svega Mojem Sinu Isusu Kristu. Tko iskazuje počast moćnoj crkvenoj zajednici i veselo kliče ljudima čije će sotonske strukture moći opustošiti čovjekovu dušu, taj je svoje mišljenje i svoj razum predao onome koji zloupotrebljava učenja Isusa Krista i time je protiv Suvladara Neba, protiv Mojeg Sina Isusa Krista. Isus Krist, između ostalog, poučavao je ljude da idu u tihu sobicu, za sobom zatvore vrata i u tišini se mole Onome koji stanuje u hramu od mesa i kostiju, u duši svakog čovjeka. Tko potraži kamenu kuću koja se pokazuje kao crkva, bogato i raskošno opremljena, taj se ne moli Meni sa srcem i svim osjećajima –niti onda ako kod toga spominje Moje ime. Mnogi crkveni molitelji „najamnici“, poslušnici –hodočaste svojim „pastirima“kao robovi svojim gospodarima, crkvenim ekselencijama i eminencijama. I što se više službena odjeća prikazuje napuhanom, utoliko više hodočaste visoko pozicionirani hodoćasnici tom svom gospodinu, osobito ako ih pozove tzv. „Sveti otac“. Njemu tada smiju iskazati potrebnu počast –sigurno ne i besplatno jer Vatikan poklanja nešto za daljnju predaju; poruke svoje vrste, koja uzrokuje nešto ružno, pa čak i okrutno. Tko je tzv. “Sveti otac“koji na Zemlji treba biti Moj „zastupnik“? Navijestitelj dogmi koji je jednostavne Isusove riječi okrenuo u suprotnost i time počinio izdaju nad učenjem Isusa Krista. Isus je poučavao da je jedino Bog, koji Ja Jesam svet i da čovjek nikoga na Zemlji ne treba zvati „Ocem“, osim Jednoga koji je u Nebu i koji Ja Jesam, u riječi preko proročkih usta. Sve pokvareno što se na ovoj Zemlji događa zaključno s predstavnicima crkvenih institucija i njihovim pristašama Zemlja će postupno prekriti. 2/175 Moja riječ je istina. Ono što Ja objavim ljudima koji primaju Moju riječ sa srcem i razumom –ostvarit će se. Crkveni aparat moći s kojim vladari ovog svijeta osjećaju bliskost i ovce koje se ne usude misliti, jer sve prihvaćaju što im–gladni crkvene moći, crkveni vladari insceniraju svojim dogmama. Oni će najkasnije, s one strane kao duša, spoznati da nisu molili Mene Boga od vječnosti do vječnosti, već božanstva koja su se prikazivala u ovčjem krznu i Moje ime ugradili u svoju vunu. To je antikrist koji lagodno uživa u bogatstvu dok ljudi poboljevaju i umiru od gladi. Majka Zemlja pobijedit će ovaj svijet. Ja Sam koji Ja Jesam, Sveprisutni i u svakom planetu pa tako i u Majci Zemlji. To je bila Moja riječ izgovorena preko Moje proročice koja pripada narodu kao svi proroci, a ne crkvenom aparatu moći niti crkvenim strukturama moći. Ja sam Otac sve Moje djece sa svima sjedinjen u ljubavi u dubini duše i time Jesam koji Ja Jesam –vječno.

    • an 25/02/2018 at 19:52

      Neka greska se dolje desila, za ovdje sam pisala komentar

  5. Berna 23/02/2018 at 21:25

    a šušur u Spljetu

    • an 24/02/2018 at 20:22

      Konkretno i sveobuhvatno. “Tko ima “usi” , neka cuje.”Biblija

  6. FRA NE 22/02/2018 at 11:46

    A ča če nan išta kad smo duh ovni,a na bidnoga barbu diokleca se može primjenit ona stara budeš dobar iziš govno isti penis ka i danas ,čovik in lipo sve složi dovede u red pa opet stoka oće razjebat zato se lipo znajući “svoje ” pametan ka ča je bija ostavija đavljega posla i gušta u prijevremenoj penziji malo split malo brač ma divota pogotovo liti ,a i onda je bilo turisti iz cilega svita i šire tako da bi split moga bit preteča turizma iz antike ,a salona se tada nije svidila turistima pa su je poravnali do temelja ,će njima neka zatvorena bara di su tvornice i brodogradilišta ,sami smrad,ni pogled nije nešto ,ti turisti onda su bili vidovitiji od vidovitog milana pa su lipo preusmjerili povjest put konobarenja, kuvanja,i općenito uslužnih djelatnosti da bude manje zagađenje okoliša nekakvim proizvodnim pogonima za koje se već onda znalo da će ić u dugopolje !Lipo triba poučen ljudima iz prošlih vremena pustit sve u vražju mater ka dioklecijan i koliko je god to moguće maknit se od tuđih problema i ideja jer to je ipak tuđe ,nije ni moje ni tvoje ,i pozabavit se napokon svojim životom i idejama da pređu u djelo u najkraćem mogućem roku bez smetnji seronja sa brojkama i slovima,a ako se ikad i ukaže kakvo sranje da te omete u životu ,pa vrlo je jednostavno ,potegneš vodu i ostružeš četkom ostatke sranja koje se zalijepilo za keramiku da bude blistava i čista ,kakva je bila prije sranja 🙂 !A znamo svi da je sranje gadno i ako pustiš da odstoji dovoljno dugo izgrize materijal domaćina(u ovom kontekstu wc šolje ili školjke) uslijed raznoraznih kemijskih procesa uglavnom kiseline i nagrizanja kao država i porez,kao svaki ljudski mentalno-intelektualni konstrukt uopće, sve samo govno i to kiselo !Nadilaženjem govna do svježeg zraka sa odlagališta karepovac,koje riješava gomila pametnih debila jer nema dioklecijana da dovede u red ka onda ili napravi kako triba ili na peristil mazit mace ,uz kavu iz lvxora ,i keksić dok gledaš kako se priroda hrani proteinima bivšeg uvaženog člana društva ,a ostali šute jer nisu ništa zajebali ……..još !Ah ta lijepa stara vremena i kava u luksora s keksićem,samo bez hranjenja životinja ,to moš vidit na diskaveriju !:-)

  7. trumba 21/02/2018 at 22:59

    Tuđe nećemo, svoje nemamo!

  8. an 21/02/2018 at 22:14

    Spilt je umjetan grad na nasem podrucju. Da bi objasnili Split, trebalo bi objasniti Salonu, i uopce Dalmaciju “prije dolaska Hrvata”. Cudno kako je Salona zapostavljena i neistrazena. A spominje se cak u – Bibliji. Ocito nekome smeta ta povijest.

Odgovori

Naziv *
E-pošta *
Web stranica