Romantika u neoliberalizmu

beer funU našem vremenu totalitarnog neoliberalizma i romantika je, kao uostalom i sve ostalo, postala lažna i lukavo prikrivena. Tipični romantičar današnjice je apatični i ignorantni građanin, pasivan u svakom pogledu osim u konzumaciji. On je „zaljubljen“ u svoje socijalizirano,  lažno-fantomsko Ja, koje čini suma očekivanja  koje društvena okolina projecira u njega. Uhvaćen u klopku javnih očekivanja i priznanja, romantičaru niti ne pada na pamet da preispita ili usmjeri kritički pogled na svoju društvenu okolinu. On vjeruje u apsolutnu istinitost parole „zna se“, jer nevjera u nju je ravna bogoljuljenju, a bogohuljenje povlači za sobom opasnost od ekskomunikacije iz stada.  On svojim romantičnim stanjem bića hrani i aktivno podupire taj nama nametnuti san, koji zovemo društvena stvarnost. To stanje međusobne ovisnosti između romantičara i sila koje vladaju zovemo vjera, ljubav… Kvalitet te ljubavi nije ni bolji ni lošiji od one ljubavi koja cvate između ovisnika drogom i njegovog dilera. Svijet u kojem živi taj ovisnik nije ništa bolji niti lošiji od svijeta u kojem prebiva prosječni  romantičar. Oboje znaju da su bez „ljubavi“ izgubljeni, osuđeni na smrt bez ikakve šanse za za dobivanje poklona vjernosti i poslušnosti: vječni život.

Tokom našeg sazrijevanja, okolina nas podučava o svijetu oko nas i onda zahtjeva da povjerujemo u to bez trunke sumlje. Sveto „zna se“   ne smije se dovoditi u pitanje! Podučavaju nas tako što nam ponavljaju toliko dugo dok ne oguglamo i to „znanje“ ne postane sastavni dio nas samih. Kad je to „znanje“ ili bolje ideološki program utjelovljen, potreban je ogroman napor i disciplina da se ta vrsta intoksikacije izbaci iz tijela. Pošto je postala sastavni dio nas, zbog programiranja u ranoj mladosti, proces čišćenja je dug i mukotrpan.  Nije to samo izbaciti jedan program i ubaciti drugi, kao u kompjuteru. Mi smo energetsko-fizička bića kod kojih su „software i hardware“ isprepleteni. Suočen sa takvim jednim „velikim djelom“ pojedinac obično u startu padne u očaj i odustane od cijelog poduhvata traženja slobode. Iz iskustva znam da čim pojedinac  savjesno počne preispitivati društvene norme i tabue,  njihova hipnotička moć ubrzo nestaje. Pojedinac se budi i postaje biće koje samostalno percipira. On postaje probuđeni, Buda. Biti buda(n) nije stanje svetosti  već početna trezvenost, bazično stanje svjesti gdje počinje naše putovanje svijesti, istinsko učenje kroz iskustvo. Znanje postaje ono sto je proživljeno, a ne nešto nabubano, preuzeto izvana. Osoba umire i rađa se ljudsko biće.

Tokom protekla dva tisućljeća imali smo romantiku koja se pretežno manifestirala  kroz  ushićenja vjerske prirode. Danas je taj majstor prerušavanja, manipulacije i prevare navukao drugačije maske, prilagodivši se „duhu vremena“ .  Fokusirat ću se na neke od aktualnih maski romantike u našem dobu globalnog, totalitarnog, neoliberalnog i „demokratskog“ kapitalizma.

Preskočimo iz strateških razloga temu romantične ljubavi ženskog tipa i razmotrimo malo onu „muževniju“. Mislim na fenomen navijačkog sporta. To je vrsta induciranog klektivnog sna fokusiranog na ideje kluba, nacije i reprezentaicije. Nedavno sam posjetio muzej njemačkog nogometa u Dortmundu. Bolje bi bilo reći „katedralu“ nogometa, jer atmosfera i ono što sam tamo doživio podsjeća na vjersku ekstazu. Ta katedrala nogometa sa pripadajućim trgom ispred nje,  situirana je na prominentnom mjestu, vis a vis glavnog kolodvora. Prije otvaranja muzeja u 10 sati ujutro, pred ulazom su već postrojene čete đaka, koje čekaju na svježu dozu nacionalnog ponosa. Unutra nas čeka multimedijalni spektakl vješto raspoređen po muzejskim prostorijama. Muzejski vodič nas prvo šalje na obavezni  ritual čišćenja u podrumsku garderobu. Potom se penjemo na prvi kat. Tamo nas dočekuju relikvije iz doba nogometnih pionira do pokala svjetskog prvaka iz 2014.-te godine.

U 3D kinu „uživo“ srećemo nogometne heroje-svjetske prvake-nacionalne svece. Na ogromnim zidnim projekcijama pratimo put do svjetskog vrha. Tijelo posmatrača ne shvaća da je to prošlost, da se nalazi u muzeju. Ne, to se upravo sada događa.  Srce brže kuca, dlanovi se znoje od neizvjesnosti i uzbuđenja dok se žmarci dižu uz kičnu. Je li ovo raj? Može li ovaj spektakl zauvjek trajati? Ne želim otoći odavde!  Ja ostajem ovdje! Ja sam također svjetski prvak!

Identifikacija je uvije bila trik za porobljavanje uspavanih duša. Odustajem od sebe i predajem se u ruke većih ideala (ideja, kluba, nacije…). Zar to nije prodavanje svoje duše đavolu? U zamjenu za svoju samosvijest dobivamo osjećaj pripadnosti stadu, sigurnosti grupe, kolektivnoj histeriji.  Ono što sigurno nećete naći u ovom muzeju je alternativni pogled na fenomen nogometa ili navijačkog sporta uopće. Sociološka ili filozofska kritika reprezentativnog sporta nema što tu tražiti. Ipak, zar ne bi bilo uzbudljivo taj fenomen postaviti u socijalno-političko-ekonomski kontekst, shvatiti „spontanitet“ nastanka sporta u demokratsko-kapitalističkom društvu.  Sport je nestao sa svjetske pozornice dolaskom totalitarne ideologije krščanstva na vlast. Je li povratak sporta kao prvenstveno „kulture tijela“ ujedno i predznak kraja ideologije „anti-kulture tijela“ tj. ideologije lažne duhovnosti?

Navijanje nije sport već neka vrsta mentalno-emotivne aktivnosti koja tek indirektno ima veze sa sportom. Sportaši reprezentiraju navijače i naciju isto kao što crkva reprezentira vjernike pred Bogom. Onoliko koliko navijači imaju tjelesne veze sa sportom (ukoliko pražnjenje pivske boce ne smatramo sportom) toliko i vjernici imaju veze sa Bogom. Heroji nacionalnog sporta su kardinali i biskupi novog doba koji se hrane pažnjom i obožavanjem  od strane masa. Danas navijaći kao i vjernici nekad i nedgje još i danas, daruju svoju pažnju i energiju svojim reprezentatnima ne shvaćajući da činom emocionalne identifikacije „prodaju svoju dušu đavolu“. U zamjenu za sigurnost i ne-dosadu stada, nudimo ono najvrijednije što imamo, naše svjesno-energetsko biće,  postajući nešto poput zombija ili bio-robota. Zar nije lakše biti manipuliran izvana nego sam donositi svoje odluke. Zar nije laše živjeti tuđi surogat života tj. narkotički san, nego svoj autentični život? Da, lakše je. Gledano na kratki rok takvo bivanje je energetski razumnije –optimalnije. Gledano pak na dugi rok, ono je katastrofalno. Upravo zato nam treba shvaćanje inteligencijom srca. Mislim na zadobivanje kompletne slike, razumijevanje globalne situacije.

Sport se pojavio u onom trenutku kad je to bilo potrebno u kontekstu evolutivnog razvoja sistema manipulacije. Gradskom pučanstvu treba dati „kruha (alkohola) i igara“ nebili se višak energije kanalizirao u željenom smjeru. Kao što je nekad vjersko ushićenje pokretalo mase i pojedince u podvige na različitim nivoima, danas to čini euforija navijanja spareno sa ushićenjem romantične čežnje. Ogromne količine emocionalne energije mijenjaju vlasnika tokom velikih sportskih događaja. Putem medija  čitavo stanovništvo jedne države biva zavedeno u specifičnu vrstu sna. Možemo ga zvati snom vampira ili sanjski spektakl masovnog žrtvovanja. Nekad smo demone koje tako hranimo zvali Bogovima i svecima. Danas ih zovemo sportskim ili pop zvijezdama. Sveprisutnošću modernih medija je taj kult masovnog žrtvovanja dosegao transkontinentalne razmjere. Filmska i „sportska“ industrija preplavila je svojom neoliberalnom ideologijom romantike cijeli svijet i zaglupila ga do besvijesti. Na dobrom smo putu da svijet koji poznajemo postane totalitarna civilizacija kretena.

Ukoliko vam se sviđaju članci na ovoj stranici i želite je i dalje čitati i pratiti molim vas da pomognete u njenom daljnjem postojanju. POMOĆ

4 thoughts on “Romantika u neoliberalizmu

  1. autor_itet 13/01/2018 at 18:24

    Nek se fernando ne brine, žene ne vole nogomet, pa će totalitarna civilizacija kretena pričekati još malkice…dotad dociba:)

  2. Damir 12/01/2018 at 13:22

    Dražene, tko ili što tebe natjera tamo u taj “muzej”?
    Ipak, srećom, nisi ušao u muzej suvremene “umjetnosti” kojeg djelomično opisuješ u svom članku.

    • dražen 13/01/2018 at 13:26

      Sorry nisam ja, ovaj članak je napisao fernando, ovlašteni dopisnik kontrole uma iz Austrije i Njemačke.

  3. FRA NE 12/01/2018 at 06:39

    Hajduk živi vječno 🙂

Odgovori

Naziv *
E-pošta *
Web stranica