Prva konvencija živog čovjeka – “Odgoj djece i permakultura”

1_udruga covjek logo crno bili 100Ovo predavanje je održao Bojan Radašinović koji se gle čuda javi sa jednim prelijepim tekstom i svojim osvrtom na konvenciju koja se dogodila prije sada već 3 mjeseca, baš malo prije nego sam htio okačiti njegovo predavanje. Ništa nije slučajno, pa je ovo super prilika da dam jedan osvrt na konveniciju iz Bojanovog kuta. Da ne duljim previše stavljam njegov tekst, a u nastavku i njegovo predivno predavanje o djeci i radu s djecom.

KAKO JE MENI BILO NA KONVENCIJI ŽIVOG ČOVJEKA?

Mislim da je sazrilo vrijeme da nešto o tome napišem, prošlo je skoro 100 dana od Konvencije. Toliko su imali predsjednica i Vlada RH da pokažu koliko su napravili, da ljudi vide i razmisle.

Nije prošao dan, a da nisam mislio o Konvenciji i o svemu prekrasnome što se tamo događalo.
Od tada sam izgubio neke poznanike, a mnoge prijatelje sam ‘dobio’. Dali su mi se, onako da ih primim, kao neplivači učitelju plivanja. I ja sam se njima dao u ruke na isti način. Samo što smo svi u ovoj situaciji učitelji i plivači. Nije mi bilo žao izgubljenih, čak ni izgubljenog vremena. Dobro, možda malo vremena i novaca, ali kaj sad, nema sad nazad! Još uvijek su mi u glavi riječi Srećka Sokoleca koji se neprestano pitao kako smo se svi mi ovdje našli? Rekao sam mu u šali da smo svi tu jer smo lijepi i pametni i sad mi se čini da sam bio u pravu. Tolikom broju lijepih i pametnih ljudi na istom mjestu ova naša napaćena Rvacka nikada u svojoj slavnoj povijesti nije svjedočila. Ponovit će se to na jesenskoj Konvenciji, znači po drugi put u povijesti, a to nije mala stvar.

Konvencija je bila čisti užitak! Svi ti ljudi, sve te priče, sve to. Podsjećalo me na maturalac, samo sa pametnim i lijepim ljudima, a ne onaj na kojem sam ja bio prije dvadesetak godina. Predivno iskustvo. Pametno prihvaćanje i lijepo ophođenje. Ljudi kojima ni u kom slučaju ne treba objašnjavati. Samo biti s njima i lijepo se ponašati, malo ludirati i rasprostrijeti dušu, biti ranjiv. Baš kako zamišljam pravo istinsko prijateljstvo i ljubav. Ako sam i malo glup, nema veze, ljudi se prave kao da nisu to čuli, okrenu glavu ili se nasmiju. Kao neka intuitivna filharmonija koja bez višegodišnjeg obrazovanja, odricanja i vježbanja svira ujednačeno i skladno i prekrasno i ljubavno. I idemo dalje. Kad sam slušao druge predavače čuo sam svoje rečenice i svoje misli i osjećao sam se savršeno, konačno na pravom mjestu i sa pravim ljudima. Jesmo li svi mi prije Konvencije telepatski bili u kontaktu? Jesmo li se telepatski dogovarali tko će što reći? Jesmo li se telepatski usklađivali? Koliko znam nismo. Skoro sve ljude sam u Omišlju prvi put u životu vidio i čuo. Je li to dokaz da telepatija ne postoji? Ili neka druga vještina na daljinu? Sve mi se čini da je na djelu bila vještina ljubavi i znanje, spojeni u odgovornost.

Često gledam fotografije i videe sa Konvencije. I uvijek se sjetim još nekog detalja, još neke rečenice, još nekog pokreta tijela, grimase, zvuka. Sjetim se smijeha, zagrljaja, suza. Konvencija mi je bila dokaz da pojedinci i to vrlo zajebani i specifični i jedni drugima nepoznati mogu savršeno pristajati jedni uz druge i nadograđivati se. Voljeti se. Čovječe – voljeti! Pa tko normalan ne bi volio sve te ljude koje je jebala policija, sudovi, tuđi, a i vlastiti (mislim na sebe) glupi sklopovi u glavi, _inspektori, redari, komunalci, sva ta odvratna bagra i gamad. Te ljude koje je sve to obogatilo i uljepšalo i koji o tome govore i dalje se trude. Sve vas osjećam kao obitelj, povezana krvlju. Gledao sam vas dok sam predavao, bili ste predivni! Smijali ste se, plakali, šutjeli, dobacivali – baš onda kad sam mislio da bi mi to odgovaralo. Nikad prije ni poslije nisam to doživio. Gledao sam vaša lica, ajme kako ste bili koncentrirani! To je i bilo zato jer ste sve o čemu sam pričao znali, na ovaj ili onaj način, zato je bilo savršeno. Nadograđivali smo se, poticali se, bili kreativni, veseli, razdragani.

Pišem sljedeću knjigu. Prethodna je bila namijenjena skoro svima, malo ipak više za žive ljude, ali ova je samo i isključivo za žive ljude. Ni za koga drugoga. Neće biti bestseler, neće ju za plažu preporučivati trenutačno najpopularnija glumica iz sapunica, neće ljudi u redovima stajati da ju kupe. Osim na jednoj od budućih Konvencija, kao što je bilo na prvoj Konvenciji sa prošlom knjigom. To me istinski iznenadilo i duboko razveselilo i ohrabrilo.

Gledam grad sa prozora. Ružan, kao i svi gradovi, što se mene tiče. Gledam ta svjetla, tu tamu, slušam te idiotske zvukove, njušim te kancerogene mirise. Možda poznajete ljude koji vrište kad dođu u prirodu? Meni se redovito vrišti kad dođem u neki grad. Uglavnom, u gradu u kojem sam sad, nekoliko je živih ljudi, jedino to vrijedi. Ostalo vrijedi samo na tržištu nekretnina. Koliko je bio nesretan Arhimed koji je tražio samo jednu čvrstu točku i polugu! Živih ljudi ima puno, mi smo i točke i poluge i pomičemo Zemlju. Shvatite to, naravno, u prenesenom značenju. Zemlja se okreće i bez nas i bez poluge i točke. Mislio sam da jednostavno budemo i dalje jedni drugima podrška i ljubav i to je to.

A sad najvažnije na svijetu za mene! Na Konvenciji su bili roditelji s djecom. Djecom! To je prevažno! Da su djeca na mjestu koje je važno roditeljima i na kojem je važno roditeljima da su njihova djeca. Nema puno takvih mjesta u Civilizaciji. Jedno od rijetkih bio je hotel u Hrvatskoj u četvrtom mjesecu ove godine. Ta su sretna djeca već druga generacija živih ljudi. To su ozbiljne stvari. Nisu druga generacija menadžera ili druga generacija biologa ili druga generacija ekonomista ili druga generacija neznamkoga. Ta djeca su čula riječi koje smo mi izgovarali, treba to shvatiti sa strahopoštovanjem i sa odgovornošću. Mi smo proširena obitelj toj djeci, nismo neki luftbrenzeri, slučajni prolaznici. Ta djeca slušaju nas kao i djeca koja slušaju sve druge roditelje i odrasle. Upijaju od nas. Nije to mala zajebancija. Mi smo djeca koja su slušala starije i jedva smo se od toga iščupali, neki sa trajnim posljedicama. Ova djeca zaslužuju najbolje od nas. Život živog čovjeka nije alternativa, on je nužnost. Još jednom: djeca su čuvari tradicije. Kad odrastaju uronjena u zdravu prirodnu zajednicu, bit će njezini nezamjenjivi članovi. Zajedno sa svojim majkama, očevima, sestrama, braćom, rođacima, prijateljima, živim svijetom i tlom kao sveobuhvatnom obitelji.

Volim vas živi ljudi, jer ste lijepi i pametni! Uvijek ćete to i ostati. A i ja među vama, ma koliko to neskromno zvučalo.

Ukoliko vam se sviđaju članci na ovoj stranici i želite je i dalje čitati i pratiti molim vas da pomognete u njenom daljnjem postojanju. POMOĆ

3 thoughts on “Prva konvencija živog čovjeka – “Odgoj djece i permakultura”

  1. Jasam 19/07/2018 at 22:59

    jednostavno, hvala!¨dragi Bojane, živio ti nama vječno 🙂

    • bojan 04/08/2018 at 13:55

      samo hajduk, manolić i bojan žive vječno!

  2. istina 17/07/2018 at 13:20

    Kad sutrašnji dan počne bez mene……….

    Kad sutrašnji dan počne bez mene,
    Kad me ne budeš mogla vidjeti.
    Ako se sunce uzdigne i obasja ti oči
    Ispunjene suzama zbog mene,

    Želio bih da ne plačeš
    Onako kako si plakala danas,
    Razmišljajući o svemu onome
    Što si nismo rekli.

    Znam koliko me voliš,
    Isto onoliko koliko ja volim tebe
    I svaki put kad pomisliš na mene
    Znam da ću i ja tebi nedostajati.

    Kad sutrašnji dan počne bez mene
    Ali, kad sutrašnji dan počne bez mene,
    Molim te, pokušaj shvatiti
    Da je došao anđeo i zazvao moje ime,
    Uzeo me za ruku.
    Rekao mi da je moje mjesto
    Visoko gore na nebu spremno za mene
    I da ću morati napustiti
    Sve one koje od srca volim.
    Ali kad sam se okrenuo i pošao
    Iz oka mi je suza kapnula
    Jer sam cijelog svog života vjerovao
    Da ne želim umrijeti.
    Imao sam za što živjeti,
    Još puno toga za napraviti.
    Izgledalo mi je nemoguće
    Da napuštam tebe.

    Razmišljao sam o svim prošlim danima,
    O lijepima i ružnima,
    O ljubavi koja nas je vezala,
    O tome kako nam je bilo lijepo.
    Kad bih makar na trenutak ponovno
    Mogao proživjeti jučerašnji dan,
    Rekao bih ti zbogom i poljubio te,
    A možda bi mi se i osmjehnula.

    Ali tada sam shvatio
    Da se to nikad ne može dogoditi
    I da će moje mjesto zauzeti
    Praznina i uspomene.
    Kad sam se prisjetio stvari na ovome svijetu
    Koje bi mi od sutra već mogle nedostajati,
    Pomislio sam na tebe i tada mi se
    Srce ispunilo tugom.

    Kad sutrašnji dan počne bez mene……….
    No, kad sam prošao kroz rajska vrata,
    Osjećao sam se kao kod kuće.
    Kad je Bog spustio pogled prema meni i osmjehnuo mi se
    sa svog zlatnog veličanstvenog prijestolja, rekao mi je:
    “Ovo je vječnost, i sve ono što sam ti obećao.
    Danas je tvoj život na Zemlji završen,
    Ali ovdje počinje ispočetka.
    Ne obećajem ti da ćeš imati sutrašnji dan,
    Ali današnji će zauvijek trajati,
    I budući da je svaki dan isti,
    Nećeš čeznuti za prošlošću.
    Bio si mi odan, pun povjerenja i čestit.
    Ponekad si napravio nešto,
    Znajući da ne bi trebao, ali oprostio
    Sam ti, a sad si napokon slobodan.
    Nećeš li doći, prihvatiti moju ruku
    I podijeliti svoj život sa mnom?”
    Pa kad sutrašnji dan počne bez mene,
    Nemoj misliti da smo razdvojeni,
    Jer svaki put kad pomisliš na mene
    Ja sam tu, u tvome srcu.
    Autor: David M. Romano, 1993.

Odgovori

Naziv *
E-pošta *
Web stranica