Prva konvencija živog čovjeka – “Odgoj djece i permakultura”

1_udruga covjek logo crno bili 100Ovo predavanje je održao Bojan Radašinović koji se gle čuda javi sa jednim prelijepim tekstom i svojim osvrtom na konvenciju koja se dogodila prije sada već 3 mjeseca, baš malo prije nego sam htio okačiti njegovo predavanje. Ništa nije slučajno, pa je ovo super prilika da dam jedan osvrt na konveniciju iz Bojanovog kuta. Da ne duljim previše stavljam njegov tekst, a u nastavku i njegovo predivno predavanje o djeci i radu s djecom.

KAKO JE MENI BILO NA KONVENCIJI ŽIVOG ČOVJEKA?

Mislim da je sazrilo vrijeme da nešto o tome napišem, prošlo je skoro 100 dana od Konvencije. Toliko su imali predsjednica i Vlada RH da pokažu koliko su napravili, da ljudi vide i razmisle.

Nije prošao dan, a da nisam mislio o Konvenciji i o svemu prekrasnome što se tamo događalo.
Od tada sam izgubio neke poznanike, a mnoge prijatelje sam ‘dobio’. Dali su mi se, onako da ih primim, kao neplivači učitelju plivanja. I ja sam se njima dao u ruke na isti način. Samo što smo svi u ovoj situaciji učitelji i plivači. Nije mi bilo žao izgubljenih, čak ni izgubljenog vremena. Dobro, možda malo vremena i novaca, ali kaj sad, nema sad nazad! Još uvijek su mi u glavi riječi Srećka Sokoleca koji se neprestano pitao kako smo se svi mi ovdje našli? Rekao sam mu u šali da smo svi tu jer smo lijepi i pametni i sad mi se čini da sam bio u pravu. Tolikom broju lijepih i pametnih ljudi na istom mjestu ova naša napaćena Rvacka nikada u svojoj slavnoj povijesti nije svjedočila. Ponovit će se to na jesenskoj Konvenciji, znači po drugi put u povijesti, a to nije mala stvar.

Konvencija je bila čisti užitak! Svi ti ljudi, sve te priče, sve to. Podsjećalo me na maturalac, samo sa pametnim i lijepim ljudima, a ne onaj na kojem sam ja bio prije dvadesetak godina. Predivno iskustvo. Pametno prihvaćanje i lijepo ophođenje. Ljudi kojima ni u kom slučaju ne treba objašnjavati. Samo biti s njima i lijepo se ponašati, malo ludirati i rasprostrijeti dušu, biti ranjiv. Baš kako zamišljam pravo istinsko prijateljstvo i ljubav. Ako sam i malo glup, nema veze, ljudi se prave kao da nisu to čuli, okrenu glavu ili se nasmiju. Kao neka intuitivna filharmonija koja bez višegodišnjeg obrazovanja, odricanja i vježbanja svira ujednačeno i skladno i prekrasno i ljubavno. I idemo dalje. Kad sam slušao druge predavače čuo sam svoje rečenice i svoje misli i osjećao sam se savršeno, konačno na pravom mjestu i sa pravim ljudima. Jesmo li svi mi prije Konvencije telepatski bili u kontaktu? Jesmo li se telepatski dogovarali tko će što reći? Jesmo li se telepatski usklađivali? Koliko znam nismo. Skoro sve ljude sam u Omišlju prvi put u životu vidio i čuo. Je li to dokaz da telepatija ne postoji? Ili neka druga vještina na daljinu? Sve mi se čini da je na djelu bila vještina ljubavi i znanje, spojeni u odgovornost.

Često gledam fotografije i videe sa Konvencije. I uvijek se sjetim još nekog detalja, još neke rečenice, još nekog pokreta tijela, grimase, zvuka. Sjetim se smijeha, zagrljaja, suza. Konvencija mi je bila dokaz da pojedinci i to vrlo zajebani i specifični i jedni drugima nepoznati mogu savršeno pristajati jedni uz druge i nadograđivati se. Voljeti se. Čovječe – voljeti! Pa tko normalan ne bi volio sve te ljude koje je jebala policija, sudovi, tuđi, a i vlastiti (mislim na sebe) glupi sklopovi u glavi, _inspektori, redari, komunalci, sva ta odvratna bagra i gamad. Te ljude koje je sve to obogatilo i uljepšalo i koji o tome govore i dalje se trude. Sve vas osjećam kao obitelj, povezana krvlju. Gledao sam vas dok sam predavao, bili ste predivni! Smijali ste se, plakali, šutjeli, dobacivali – baš onda kad sam mislio da bi mi to odgovaralo. Nikad prije ni poslije nisam to doživio. Gledao sam vaša lica, ajme kako ste bili koncentrirani! To je i bilo zato jer ste sve o čemu sam pričao znali, na ovaj ili onaj način, zato je bilo savršeno. Nadograđivali smo se, poticali se, bili kreativni, veseli, razdragani.

Pišem sljedeću knjigu. Prethodna je bila namijenjena skoro svima, malo ipak više za žive ljude, ali ova je samo i isključivo za žive ljude. Ni za koga drugoga. Neće biti bestseler, neće ju za plažu preporučivati trenutačno najpopularnija glumica iz sapunica, neće ljudi u redovima stajati da ju kupe. Osim na jednoj od budućih Konvencija, kao što je bilo na prvoj Konvenciji sa prošlom knjigom. To me istinski iznenadilo i duboko razveselilo i ohrabrilo.

Gledam grad sa prozora. Ružan, kao i svi gradovi, što se mene tiče. Gledam ta svjetla, tu tamu, slušam te idiotske zvukove, njušim te kancerogene mirise. Možda poznajete ljude koji vrište kad dođu u prirodu? Meni se redovito vrišti kad dođem u neki grad. Uglavnom, u gradu u kojem sam sad, nekoliko je živih ljudi, jedino to vrijedi. Ostalo vrijedi samo na tržištu nekretnina. Koliko je bio nesretan Arhimed koji je tražio samo jednu čvrstu točku i polugu! Živih ljudi ima puno, mi smo i točke i poluge i pomičemo Zemlju. Shvatite to, naravno, u prenesenom značenju. Zemlja se okreće i bez nas i bez poluge i točke. Mislio sam da jednostavno budemo i dalje jedni drugima podrška i ljubav i to je to.

A sad najvažnije na svijetu za mene! Na Konvenciji su bili roditelji s djecom. Djecom! To je prevažno! Da su djeca na mjestu koje je važno roditeljima i na kojem je važno roditeljima da su njihova djeca. Nema puno takvih mjesta u Civilizaciji. Jedno od rijetkih bio je hotel u Hrvatskoj u četvrtom mjesecu ove godine. Ta su sretna djeca već druga generacija živih ljudi. To su ozbiljne stvari. Nisu druga generacija menadžera ili druga generacija biologa ili druga generacija ekonomista ili druga generacija neznamkoga. Ta djeca su čula riječi koje smo mi izgovarali, treba to shvatiti sa strahopoštovanjem i sa odgovornošću. Mi smo proširena obitelj toj djeci, nismo neki luftbrenzeri, slučajni prolaznici. Ta djeca slušaju nas kao i djeca koja slušaju sve druge roditelje i odrasle. Upijaju od nas. Nije to mala zajebancija. Mi smo djeca koja su slušala starije i jedva smo se od toga iščupali, neki sa trajnim posljedicama. Ova djeca zaslužuju najbolje od nas. Život živog čovjeka nije alternativa, on je nužnost. Još jednom: djeca su čuvari tradicije. Kad odrastaju uronjena u zdravu prirodnu zajednicu, bit će njezini nezamjenjivi članovi. Zajedno sa svojim majkama, očevima, sestrama, braćom, rođacima, prijateljima, živim svijetom i tlom kao sveobuhvatnom obitelji.

Volim vas živi ljudi, jer ste lijepi i pametni! Uvijek ćete to i ostati. A i ja među vama, ma koliko to neskromno zvučalo.

Ukoliko vam se sviđaju članci na ovoj stranici i želite je i dalje čitati i pratiti molim vas da pomognete u njenom daljnjem postojanju. POMOĆ

Odgovori

Naziv *
E-pošta *
Web stranica