Od Postdemokracije prema Anarhiji

20130719-anarchySociologinja i politička znanstvenica Colin Crouch je okarakterizirala postdemokraciju kao smanjivanje povjerenja u političke stranke i distanciranje građana od političkih događanja. To stanje istovremeno ide u korist političke elite u cilju manipulacije javnog mijenja u službi svojih interesa. Iz javnog diskurza se izbacuju važne teme i zamjenjuju se onim nevažnim,  ali uvijek potencijalno emocionalnim. One se onda medijalno napuhuju sa ciljem da se kod stanovništva izazove strah, nesigurnost i bijes. Čim je to postignuto, političke stranke se pojavljuju kao spasioci. Cilj te strategije nije iznošenje činjenica, već smišljeno manipuliranje javnog mijenja ponavljanjem insinuacija i neistina. Jedna od tipičnih „važnih“ tema iz postdemokratskog svijeta je poziv na linč „nezaposlenih koji varaju državu i voze limuzune“ ili postrožavanje kaznenog zakona za seksualne delikte. Karikaturalan je primjer ministrice jedne evropske države, koja kao smjernice za donošenje novih zakona ne uzima mišljenja eksperata, već trendove sa Facebook-a. Ako se kao opravdanje za uvođenje novih zakona pozivamo na „prirodni osjećaj za pravdu“, onda to vrlo lako može skliznuti u onaj ozloglašeni  „zdravo-narodni osjećaj za pravdu“(korišten tokom fašističkih diktatura). I retorika i sama atmosfera postdemokracije jako podsjeća na onu predfašističku. Na jednoj se strani pumpa samovažnost nacije njenom glorifikacjom, dok se po drugoj strani kopaju grobovi živim ljudima.

Ideologija i njeni ideali „žive vječno“, upravo iz razloga jer se nikad nisu rodili u stvarnom svijetu.
I Bog i Hajduk  žive vječno u svom umjetnom, energetski mrtvom svijetu, koji je potpuno stran živom čovjeku okrenut prirodi i Majci Zemlji.

Hoćemo li razdoblje postdemokracije nazvati povratkom u feudalizam ili razvojni skok u  autoritativnu diktaturu kapitalizma zapravo je svejedno. Ako primijetimo da zapravo nema kvalitativne razlike između američkog i kineskog neoliberalnog imperijalizma, onda ćemo primijetiti njihovu zapanjujuću sličnost u opsjednutosti za kontrolom i stražarenjem nad vlastitim stanovništvom. Krenemo  li dalje u analizu političkog sistema obje vodeće ekonomske sile svijeta, primijetit ćemo iznenađujuće, ali nepobitne sličnosti. U obje zemlje stabilnost garantira jednostranački sistem i ogromna vojno-represivna sila kojom  upravlja političko-ekonomska elita. Iako naizgled različita, oba sistema su vrlo slična u svojoj neodrživosti,  jer se baziraju na izrabljivanju radne snage i prirodnih resursa.

Pravo pitanje glasi, kako taj trend od postdemokracije ka neofeudalizmu zaokrenuti u smjeru jednog održivog demokratskog sistema kojeg podržava priroda samog živog čovjeka. Da bi sistem bio podržan od Čovjeka,  znači da on mora biti direktno integriran u proces odlučivanja i upravljanja.  Politička šizofrenija, tako karakteristična za postdemokratsko društvo  sa svojim raskolom između političke elite i apolitičnog pučanstva, mora biti prevaziđena. To je moguće samo strategijom disperzije moći. Koncept „samoupravnog socijalizma“ u bivšoj Jugoslaviji, koji je bio toliko neshvaćen i ismijan od puka zatrovanog ideologijom klera, postaje jedan od najnaprednijih trendova u politici. I ne samo u politici. Čak i u ekonomiji  (ili točnije u facility managent-u zdravstva i brodske trgovine) nastaju nove strategije optimizacije  rada, koje nedvojbeno podsjećaju na ideje samoupravnog socijalizma, tj. preuzimanje odgovornosti i disperzije sistema odlučivanja.

Nespojivost kapitalizma i istinske demokracije okrenute općem dobru i dobru svih bića na zemlji i zemlje same, očigledna je svakom iole iskrenom građaninu, koji samostalno promatra i razmišlja. Sve više zriju vizije i potrebe za društvom u kojem će svatko raditi što hoće sa punom svješću i odgovornošću. Anarhija kao društveno uređenje postaje punopravna alternativa za samoubilačku postdemokraciju ili neofeudalizam. Moderno postdemokratsko društvo na primjeru USA nije u sposobnosti premostiti jaz između zaštite prirodnog okoliša, ekonomije i politike, a kamoli riješiti sve veće društvene probleme.

Upravo sada smo svjedoci kako samoupravni modeli  uređenja društva savršeno funkcioniraju kod naroda Kurda u sjevernoj Siriji  i kako se taj isti narod sistematski uništava od strane Turske vojske, te druge po snazi vojne velesile u NATO-u.  Nije tajna da Tursku opskrbljuje Njemačka sa svojim najmodernijim oružjem. Time „miroljubiva“ i „demokratska“ Evropa biva direktno uključena ne samo u stvaranje izbjegličke krize, već je i upletena u genocidno uništenje jednog alternativnog društvenog sistema. Nije tajna da neoliberalni fake-demokratski svijet ne dopušta ni stvaranje, a kamoli postojanje alternativa samome sebi, pa se ne trebamo čuditi ni šutnji medija o tom zločinu. Upravo na primjeru politike prema Kurdima, kvalitativno se izjednačuju postdemokracije tipa USA i Njemačke sa policijskom diktaturom koja vlada u Turskoj.

Pogledajmo pobliže naš društveni model, kao alternativu postdemokraciji, naš „samoupravni socijalizam reloaded“. On je po karakteru najbliži onom sistemu koji zovemo anarhija. Anarhija pak nije bezvlašće koje implicira kaos. To je populistička definicija koju propagira ideologija političke desnice, a koja se sama temelji na dogmi da je čovjek u svojoj srži zli kriminalac. Svi smo mi zapravo potencijalni teroristi i stoga je ne samo bolje već neophodno investirati ogromne svote novca u kontrolu i nadgledavanje stanovništa, nego u infrastrukturu, zdravstvo ili školstvo.  Stanje koje nam postdemokratska  ideologija etiketira kao „kaos i anarhija“ je zapravo stanje zvano Anomija.

Pravo značenje Anarhije je zapravo izostanak sistema vlasti i autoritativnog upravljanja. „no God and no master!“ je legendarna anarhijska parola. Politička filozofija definira anarhiju kao društveneo uređenje koji se bazira na izostanku aparata države i represije od strane njenih institucija. Anarhija je kao društveni sistem antipod sistemu Monarhije i njenog unuka Demokracije. Danas u vrijeme postdemokracije ili ranog neofeudalizma, anarhija nije politička utopija već neophodnost za spriječavanje inercija ka samouništenju, kamo nas autoritativni modeli vode.
Psihološki gledano je svaki autoritativni sistem konzervativan, regresivan i direktno suprostavljen  napredno-evolutivnim trendovima i silama.

Svaki istinski „živi Čovjek“ je anarhist. Svaki istinski umjetnik je anarhist. Svaki humanist je anarhist. Svaki slobodoljubivi čovjek je anarhist. Svaki iole malo iskreno biće prema samom sebi, prema svojoj inteligenciji srca, instinktivno osjeća da sistem vladanja i podčinjavanja nije prirodan sistem uređenja zajednice. Hijerarhija i njoj pripadajući sistem vlasništva i važnosti je koncept stranog porijekla. To je program ili virus koji se prvo udomaćio, a onda i zavladao sistemom, natjeravši nas da zaboravimo iskustvo života u humanoj i ravnopravnoj zajednici živih pojedinaca.

Svaka religija je u svojoj srži anti-anarhistična. Svaka religija se bazira na dogmi da je Bog važniji od čovjeka. Ta dogma je izvorni trik kojim se kastrira čovjekov duh. Stvara se izvorni raskol, podjela, osjećaj manje vrijednosti, pokornosti, frustracija i šizofrenija. To strateški smišljeno rušenje čovjekove energetsko-svjesne strukture ima za posljedicu stvaranje vakuuma u njemu. On počinje očajniki tražiti ispunjenje, smisao, identifikaciju. Stanje nezadovoljstva, kao posljedica tog pada i ranjavanja, polako pretvara čovjeka u agresivnu zvijer koju treba staviti pod kontrolu, njom zapovjedati i usmjeravati je u društveno poželjne eskalacije bijesa.

Svaki vjernik automatski vidi u anarhisti antikrista, jer mu nedostaje trezvenost neophodna za razumijevanje razlike ta dva pojma. Strah automatski aktivira limbični dio mozga zadužen za stresne  reakcije na opasnost, što automatski isključuje sposobnost trezvenog rasuđivanja. Svaki vjernik je automatski neživi čovjek jer je ovisan o uputama izvana tipa moral, dogma,  zakon itd. Svaki vjernik je automatski i neodgovorna osoba, jer se tješi da će mu ioanako sve biti oprošteno, ako se pokaje i plati. Svaki vjernik je automaski romantičar, koji je ugovorno razmjenio svoju svijest živog čovjeka za svijest mrtve osobe.

Iz tog hipnotičkog đavoljeg kruga svatko sam mora izaći, raskinuvši ugovore i nade sa organizacijama masovne manipulacije. Buđenje u živog čovjeka nije sudski ili pravni čin, več je to samo dodatni podsjetnik da smo probudili u sebi svoju autohtonu svijest, izbacivši prethodno onu ideološko-društvenu-romantičnu.

Bog ili Čovjek? Religija ili Anarhija? Autoritarna represija ili samosvjesna sloboda? To su pitanja koja svako od nas ponaosob mora sebi postaviti, odgovoriti i sprovesti u život.

 

Ukoliko vam se sviđaju članci na ovoj stranici i želite je i dalje čitati i pratiti molim vas da pomognete u njenom daljnjem postojanju. POMOĆ

One thought on “Od Postdemokracije prema Anarhiji

  1. doki 12/04/2018 at 20:58

    Ovdje se nema suštinski što dodati. Može se samo podržati sve kako je iznjeto. Raskinuti sve ugovore sa organizacijama masovne manipulacije. Budimo svjesni da je samo nebo iznad nas, a ne n… …

Odgovori

Naziv *
E-pošta *
Web stranica