O edukaciji

stap-igracka-za-djecuNapisao Bojan Radašinović
Evo ukratko o edukaciji.

Edukacija? Ne. Život na mjestu na kojem živiš, od kojeg živiš i zbog kojeg živiš zajedno sa ljudima, životinjama i biljkama. Kad je dijete odrasta na takav način, nisu potrebni ni psiholozi, ni pedagozi, ni psihijatri, ni poljoprivredni stručnjaci, ni policija, ni pravnici, ni popovi, ni priroda (priroda je civilizacijski koncept, izmišljen, koristi se da bi se čovjek i civilizacija odvojili od živog svijeta). Ne postoji ništa od toga svega na ‘p’. Dijete odrasta u zajednici punoj smisla, upija i usvaja smislene obrasce principa života. Sloboda, ravnopravnost, darežljivost, bogatstvo, suradnja, ljubav, nježnost. Kad živiš u prirodi, tu riječ ne izgovaraš, jednostavno živiš u njoj. Isto tako i kad si slobodan, ravnopravan, darežljiv, bogat, kad surađuješ, kad voliš i kad si nježan. Mnogi domorodački narodi nemaju riječi koje bi opisivale rat, silovanje, škrtost, boga i slične pojave koje su temelji civilizacije.

Proizlazi li moral iz mjesta na kojem živiš, zbog kojeg živiš i za kojeg živiš? Da. A proizlazi li moral na kojem misliš da živiš, misliš da zbog njega živiš i misliš da za njega živiš? Da. Lijepo. Čovjek nikad nije živio sam, odvojen od drugih ljudi, što je jedno od popularnijih ‘rješenja’ posljednjih godina. Odvojiti se od ljudi i živjeti sam, energetski neovisan, uzgajati svoju hranu i imati svoju vodu. Isto tako, čovjek nikad do faktički nedavno (gledano ukupno u ljudskoj povijesti) nije živio u velikim skupinama od nekoliko tisuća, stotina tisuća ili milijuna na jednom mjestu. Živio je u manjim dobro povezanim skupinama na nekom području. Samo 1% vremena ljudske evolucije živi ovako nakaradno – sam u ogromnim skupinama.

‘Nulta tolerancija’ na nasilje još je jedna glupava izmišljotina. Njome se nevješto prikrivaju problemi industrijsko-civilizacijskog ludila čije rješavanje je svaljeno na leđa djece. Odrasli podižu ljestvicu previsoko i onda djeca ispadaju krivci. Djecu se izbacuje iz škole, što samo po sebi uopće nije loše, ali djeca se nalaze u okruženju (doslovno okružena!) u kojem je samorazumljivo biti školovan, raditi i uništavati sve oko sebe. Ne nalaze se na nekom normalnom mjestu u kojem škola ne postoji i na kojem zajedno sa roditeljima, rodbinom, prijateljima i susjedima žive i uživaju u životu, na mjestu na kojem žive, za koje žive i zbog kojeg žive. Nalaze se u neprijateljskom okruženju, prepunom laži, nepravde i agresije, nešto što svako dijete duboko prezire. Djecu se isto tako truje otrovima koje naivci nazivaju ‘lijekovima’, zatvara u ludnice, popravne domove, da bi na kraju (početku?) karijere završila u zatvoru.

Što bih ja htio? Htio bih, za sami samcati početak, da država/sistem/kapitalizam/civilizacija/…/ ne uništava život. Ajmo dalje. Htio bih da, strogo humanistički, ne uništava obitelj, to je nešto toliko van pameti da je nezabilježeno. Obitelj je toliko uništena, da tom uništenju nema premca u ljudskoj povijesti. Htio bih da barem članovi najuže obitelji (mama, tata i dijete) žive sretno zajedno. To je toliko malo, toliko skromno! Htio bih da žive na mjestu na kojem žive, od kojeg žive i zbog kojeg žive.

Tražim puno.

Kad razmišljam o svojem djetinjstvu, pomiješani su mi osjećaji. Jedan dio djetinjstva zaista sam živio na mjestu na kojem sam živio. Ali nisam živio sa roditeljima nego sa bakom. Sa oba roditelja sam živio dvije godine, ali ne na mjestu na kojem sam živio nego u gradu. Dosta mi je grada i uskoro se mičem iz njega na mjesto na kojem ću živjeti i od kojeg i zbog kojeg ću živjeti. Sam. Za sada. Teško je u industrijskoj civilizaciji živjeti s nekim na mjestu na kojem se živi. Od kojeg se živi i zbog kojeg se živi. Ali moram to učiniti sam ili s nekim. Inače ću umrijeti star i bolestan. Živjeti sa prijateljima. Ne težiti nečemu ‘većem od sebe’, ne težiti biti dijelom ‘nečeg većeg od sebe’, ne čini mi se to pametnim. Ako smo svi jedno, ako smo svi isto, onda nema većeg ni od mene ni od ičeg drugog.

Građaninove sitne brige za ovo ili ono odraz su neusporedive promašenosti njegovog života. To je milijardama svjetlosnih godina udaljeno od zabrinutosti nekog tko živi na mjestu gdje živi, od tog mjesta, zbog tog mjesta i radi tog mjesta. Možemo živjeti bez struje, plina, ali ne možemo bez vode.

Izluđujuća je spoznaja, a zato je i skoro potpuno potisnuta, da je život moguć bez nasilja i uništenja. Da smo toga zaista svjesni, ne bi bili nasilnici i uništavači i tako živjeli. Ujedinjeni narodi apeliraju na osobnu razinu, na svakog potrošača da donese ‘pametne’ i ‘zelene’ odluke. Naravno. Odluke na razini država i megakorporacija nisu upitne. One su strateške. Naš život uništava druge živote – tako ni jedna zajednica koja bi željela biti održiva ne može biti održiva. Život mora unapređivati sav život, a ne samo vlastiti i to samo površno gledano. Naš život uništava živote onih koji imaju velike smeđe oči, onih koji puze po zemlji, onih koji u stanicama imaju klorofil, onih koje ne vidimo jer su presitni, onih koje ne vidimo jer nam nisu važni. To je naš život! Tuđa smrt. Kakva god: polagana, brza, nagla, jako spora, ali i potpuna i detaljna. Smrt. Ne dobivamo povratnu informaciju iz/od prirode. Tu je sve ok. Ima vode (tople, hladne, mineralne, vatrene), ima hrane, odjeće, toplo nam je kad je vani zima, ugodno nam je kad je vani vruće. I u čemu je onda frka i problem?! Baš u tome što naš ‘napredak’ i komocija nisu rezultat naše pameti, promišljanja, odnosa prema mjestu gdje i od kojeg živimo i prema njegovim živim bićima, sasvim suprotno. Ne živimo u mjestu u kojem živimo. Ne živimo od mjesta na kojem živimo. Ni jedno mjesto na planeti ne daje nam vrstu povratne informacije da nam je jasno što radimo. Mislim, naravno da daje, ali ju mi ne vidimo, ne čujemo i ne želimo znati. Ako nešto uništavamo – to će umrijeti. Jednostavno, kaj ne?!

Zamislite jedan komad zemljišta. Zapušten, rekli bismo. Onda ga vlasnik naumi urediti da bude travnjak. Prvo ga obradi teškom mehanizacijom (artiljerijom?), a onda lakšom. Onda ga redovito kosi nekoliko godina – i gle čuda, na tom mjestu zbilja bude travnjak. Čovjek hoda bos po njemu i uživa. Posvuda samo trava, uživancija, nakon toliko truda i rada nešto suvislo, baš je tako htio. A što je u stvari učinio? Osiromašio je svoj okoliš i umjesto 50 vrsta biljaka ima 5. I broj životinja se smanjio. Napravio je biološko čišćenje. To čine i ljudi koji rade u školama, točno to. Čine i još nešto. Čovjeka izvuku iz njegovog prirodnog okoliša u umjetan okoliš i onda razbijaju glavu kako tom čovjeku osigurati idealne uvjete. To je obrazac poznat u psihijatriji, pedagogiji i poljoprivredi. To su tri ‘p’ današnjice, to jest trip. Dodajmo još ‘e’ za ekologiju i ‘r’ za razvoj i dobijemo triper! Poljoprivreda, pedagogija i psihijatrija, gledano unazad, prava su škrinja blaga propalih ideja, mozganja i domišljanja kako ‘kultivirati’ čovjeka. U poljoprivredi je to posredno preko hrane, a u pedagogiji i psihijatriji bez ostatka direktno upereno na (protiv?, naprotiv?) čovjeka. I opet i opet – odavno postoji način kako se djeca odgajaju i ne treba novog načina. Ali, apsolutna uvjerenost da je tehničko-mehanički mozak onaj koji će nam pomoći, jače je od konkretnih znanja koje su ljudi imali. To znanje je sa stoljećima bljedilo, bivalo podcjenjivano i uništavano. U sve tri ‘znanosti’ najvažnije je međusobno odvajanje prirodno povezanih ljudi. Ishod je poznat: otuđeni i posvađani ljudi. Obitelji su razdvojene jer svaka generacija ima svoju instituciju. Dijete ima vrtić i školu koji najbolje znaju što je dobro za njega. Odrasli imaju posao. Djed i baka imaju starački dom. Svi imaju ludnicu ako zatreba. Odvojeni su proizvođači i potrošači, na tu razinu su svedeni ljudi. Odvojenost od mjesta na kojem se živi jer ‘od’ i ‘zbog’ tog mjesta se ne živi nego zbog raznih mjesta na planeti od kuda dolazi hrana. Prema tom mjestu teško da se može osjećati intimnost. Sve odvojenosti garantira, brani i provodi država (državni službenici) uz pomoć policije, znači nasilno. Način života i odnosi među ljudima i prema prirodi takvi su da su sami po sebi ‘edukativni’. Genetika ili okoliš? Što je važnije, značajnije, snažnije? Prastaro pitanje, u rangu kokoši i jajeta. Može se tome doskočiti? Vrlo lako. Zemlja je temelj iz kojega sve izlazi. I ljudske osobine i okoliš. Evo citata Thomasa Berryja: ‘Možemo rezimirati sadašnji čovjekov položaj jednostavnom izjavom: u 20. stoljeću, čovjekova slava postala je pustošenje Zemlje i sada pustoš na Zemlji postaje čovjekova sudbina. Od te točke, primarna procjena svih ljudskih institucija, zanimanja, programa i aktivnosti utvrdit će se u mjeri u kojoj oni inhibiraju, ignoriraju ili potiču međusobno pojačavajući odnos čovjek/Zemlja.’
Čak su i neki meni vrlo dragi permakulturaši potpali pod utjecaj tamne strane i trude se da napišu kojekakve priručnike, planove, programe, kurikulume za obrazovanje/školovanje djece. Nije to potrebno. Sve je jako jako jednostavno. Ali baš jako, ako ne i prejako. Dječica bi, valjda, trebala sudjelovati u vlastitom životu i životu vlastite obitelji. Valjda, ne znam. Jel bi trebala? Ok. I onda, tijekom života u vlastitoj obitelji, sudjelovati u smislenim aktivnostima vlastite obitelji tijekom godine i godina. I to je to. Ako taj život ima smisla, ako ne uništava sve oko sebe, onda je trajan. Valjda, ne znam. Trajnost je kategorija više od održivog razvoja i održivosti. Bez obzira na to, permakulturaši kopiraju znanstvenu šprancu i popisuju ono što bi dječica trebala. Tim postupkom postaju isti kao i svi drugi birokrati-znanstvenici. Polaze iz pozicije neznanja, a umišljaju da imaju/daju znanje. Tipična znanost. Umjesto da puste da djeca žive sa roditeljima, permakulturaši organiziraju radionice za djecu. Permakulturaši drve o tome da smo svi zajedno, ol tugedr, junajted, vit nejčr, ju nou, ali ne, bat nou. Moć znanstvenog pristupa je prejaka, ona je previše poznata – prepoznata. Ipak je permakultura teorija sistema, pa je malo teže iskočiti iz tih tračnica. Permakultura je kao alat izvrsna, ali ne na svim terenima. Nažalost, to je logičan slijed prožimanja neoliberalne civilizacije i bilo čega drugog, pri čemu to drugo biva reducirano, popljuvano i uklopljeno u poredak na takav način da tom poretku čini dobro. Bio sam tužan kad sam vidio da je jedna od najpoznatijih udruga napravila još jedan ogroman korak prema svojem potpunom obezvređivanju – objavila je priručnik ’Održive škole – temelji za bolju budućnost’. Nije samo to vlastito obezvređivanje nego i legitimiranje škole i školskog sustava. Na velikom uzorku to je isti postupak kao kad član uprave Greenpeacea postaje član uprave međunarodne kompanije koja se bavi sječom šume na milionima hektara. Isti princip. Na kraju će biti potpuno prožeti sa institucijama sistema i neće ih biti lako prepoznati kao različite. Već toliko puta viđen scenarij čijem se je kraju glupo čuditi. Očito je da i permakulturaši žive živote odvojene od svoje djece i da tu djecu treba negdje smjestiti za vrijeme permakulturnog života roditelja.

 

Ukoliko vam se sviđaju članci na ovoj stranici i želite je i dalje čitati i pratiti molim vas da pomognete u njenom daljnjem postojanju. POMOĆ

9 thoughts on “O edukaciji

  1. bojan 22/02/2018 at 19:34

    Dragi ljudi, hvala vam svima na prekrasnim komentarima!
    Nadam se da se svi vidimo na Konvenciji i da ćemo lijepo razgovarati i pokušati napraviti nešto lijepo zajedno!

  2. doki 12/01/2018 at 22:48

    Ja bih stavijo naglasak na ljudsku spoznaju, ljudi mogu biti ovakvi ili onakvi robovi, sluge, nadglednici, imperatori i mnogo toga sve dotle dok takvo stanje svijesti postoji od onog momenta kada se spoznaja probudi to se rasplamsava. lJudi se mjenjaju počinju drugsačije razmišljati i to oni ljudi koji su podčinjeni od drugih, rekao bih i u ljudskoj prirodi je bez izuzetaka, koji postoje u ljudima, općenita je težnja za Dobrom to se vidi iz masu primjera iz povjesti, sve je podložno promjenama. Evolucija teče, a danas je znanje dostupno svima, odbacimo pesimizam, vjerujmo u promjene, “Stalna na tom svijetu samo mjena jest”…,…

  3. "Neovisnost" 12/01/2018 at 14:09

    U vezi odvojenosti i “neovisnosti” od drugih ljudi – ne postoji način biti neovisan. Čak i “truli bogataši” ovise o tisućama ljudi koji im spremaju hranu, kuću, ured, hotelsku sobu; proizvode im auta, jahte, avione itd. Imati puno para znači da čovjek ovisi o neznancima i bezobličnim korporacijama na drugoj strani svijeta, umjesto o svojim susjedima, prijateljima i rodbini.

  4. doki 11/01/2018 at 23:23

    Ja sam saživljen sa ovim tekstom i koliko god otvorenog uma počeo i drugačije razmišljati opet se vraćam na ovu jednostavnu i po mom mišljenju neporecivu istinu. Tako nešto lijepo i dobro opisano je u knjizi ” Anastazija zvonki cedar ruski” od Vladimira Megra deset knjiga…

  5. rock 09/01/2018 at 13:16

    ://ideapod.com/born-creative-geniuses-education-system-dumbs-us-according-nasa-scientists/

  6. abcd 09/01/2018 at 10:11

    Ovaj tekst me je “potresao”. Jer znam o čemu pišeš. Svaku reč. Želim ti svu sreću da u svom naumu i uspeš. To ti želi neko ko je nekad znao da priča sa travom i drvećem i životinjama. A sada? Sada nema ničeg od toga. Zakopano sve u sećanju. Osećaj sopstvene promašenosti i uzaludnosti. Ali za mlade ljude ima nade, hvala Bogu na tome. Iskreno i jako. Ne daj da ti to uzmu, jer ima raznih “mešetara” koji će možda pokušati, jer će biti zbunjeni. Drž’ se.

  7. pobuk 08/01/2018 at 19:13

    Ekstremi postoje da se ljudi kace na njih i da ih vezuju za sebe kako bi se mogli poistovjetit tj. naci neko smisao ili kako danas biva, nekakvu korist kroz novac. Nekada sam ja vjerovao da je bijeg iz recimo grada na osamu tj. “selo” jedino ispravno rijesenje jer jedino tako mogu ostat normalan, zdrav. Svaki dan koji ostajem, padam. To bi bilo kao da pokusavam pobjeci od samog sebe tj. od jednog sebe ka drugom mogucem sebe. Moje vjerovanja o “selu” kao cistom nacinu zivljenja je samo program koji sam dobio kroz vjerovanja od drugih, te, nesto kroz vlastito iskustvo koje je samo dio slike koja nije ni blizu okviru za zid. Ja se slazem sa svim sto pise u ovom tekstu, ali doslovno sa svime. Na ovoj ravni vodi se nevidljiv rat za duse ljudi a ona se iscitava kroz dualitet koji je ponuden. Dobar-los, smrt-zivot, bijelo-crno, minus-plus. Mi smo ovdje dosli sa nekakvim razlogom. Postoji mogucnost da je on na individualnoj bazi, grupnoj, mozda kolektivnoj. Kao sto su trkeljali o indigo djeci, pa kristalnoj, pa sada zvjezdanoj pokazuje da svijet drzi odredenu vibraciju koja s protekom linearnig vremena raste. Sporo, ali raste jer danasnja vjerovanja su toliko napredovala u odnosu na samo prije 20, 30 godina. Napredovala jesu ali su i nazadovala sto pokazuje dualitete. Kao sto danas vidimo bogate i siromasne. Srednja klasa nestaje i taj sam cin pokazuje da se svijet polako cijepa na ono sto u stvari je-ponuda. Ljudi koji su budni i shvacaju problematiku sistema,svijeta moraju odrzati svoju vibraciju unutar tog kaosa za druge. To mozemo cini kroz djela unutar obitelji, pa onda siriti taj krug na krug prijatelja pa jos sire i sire dok ne dode do kriticne mase. Taj trip o kojem se prica ce te dohvatit svugdje jer trip misli da je ziv a da ostane takav potrebna mu je energija ljudi. Kada bi ljudi prestali koristit drogu, ona bi nestala tako i taj “trip”. Za nauciti dijete nesto drugacije od onoga sto nudi sistem potreban je trud i vrijeme a sto danas “moderni” roditelji nemaju. I da imaju truda nemaju vremena ga dovrsiti a ako i imaju vremena onda nemaju truda jer ih je sistem nagradio necim drugim. Kada je prije skoro 10-15 godina pocelo moje buđenje ja sam mislio da cu iskocit iz tijela koju kolicinu energije i informacija sam primao. Danas je ona fluidna i tece kao svijest kojom vidim stvari oko sebe. Jeske koje su postavljene netko drugi grize. Ja samo postojim u ovom svijetu bez ikakvih zelja i ocekujem dan kada ce zastor pasti miran i spokojam na sve. Tvoja i moja borba pocinje i zavrsava sa nama samima. Sve ostalo je iluzija. Nema veceg bojnog polja od onoga u vlastitom umu. Sve ostalo prema vani je mala maca i za neke druge. Ako krenes putem kojem si rekao da hoces zelim ti svu srecu ovog svijeta da nades ono sto trazis, tj. ono sto jesi.

  8. FRA NE 08/01/2018 at 11:55

    Samo promatranje staništa i bića kao resurs ,kao nešto za eksploataciju je u startu pogrešno i samo po sebi ne može ispraviti ništa, već je kao mjenjanje boje na zidu koji je ispod te friške piture isti onaj zid sa starom piturom premazan impregnacijom da nova pitura ne otpadne !Zemlja je jedini entitet koji je istinski samoodrživ!Ljudi su samo sastavni dio tog bića koji su se kroz vremena posvađali ,prvo sa sobom i na kraju sa svime što postoji !Čak i taj pokret permakulture ne bi bio loš sam po sebi da ga se ne stavlja u nekakve okvire uokvirenih umova !Da se kojim slučajem cijela civilizacija i raspadne ,ljudi bi opet napravili istu stvar samo drugog oblika i dizajna,a znajući da u prirodi postoji sve od hrane do lijekova i građevnog materijala (ne treba ništa ni saditi ni kopati bagerima ) ,tako da je jedini čovjekov problem neznanje i nerad na sebi i svemu uopće ,pa nije ništa čudno što vrsta pluta žedna ,gladna i jadna ! https://m.youtube.com/watch?v=WMNzoWkXTtc mogu samo reć da sve u tekstu stoji ka brdo na zemlji i nije nikako drukčije ,samo za onu” izluđujuću spoznaju o suživotu bez uništavanja i nasilja ” ,izluđujuća može biti samo sluđenima, educiranima i obrazovnovima !Sviđa mi se:-) vrlo i očekujem još !

Odgovori

Naziv *
E-pošta *
Web stranica