Istina o paganizmu – načela

pag3Napisao Robi.

Od davnina ljudi su promatrajući prirodu, kroz njezine manifestacije i oblike, uočavali pravilnost, međusobnu povezanost, uzročnost i posljedice pojedinih prirodnih događaja. Zapisivali su ih, te su ih kroz cjelokupnu povijest filozofije i duhovnosti pokušavali spoznati i dati neki smisao svijetu oko sebe. Proučavali su i promišljali prirodu svojim nesavršenim osjetilima i još nesavršenijim umom, te su vremenom prirodne pojavnosti sveli na nekoliko načela. Popis se može razlikovati od pojedinih kultura, filozofskih pristupa ili autora, ali zajedničko im je da se odnose na cjelokupnu kreaciju kojima se objedinjuje povezanost i među ovisnost svih ljudi, svih bića, prirode i svemira i zato ih zovemo  univerzalna načela.

Načelo povezanosti – Sve je jedno i jedno je sve!
Ne postoji razlika između mikro i makrokozmosa, svaka točka u prostoru-vremenu povezana je sa svakom drugom. Nelokalnost je fenomen poznat u kvantnoj fizici u koji pokazuje da između dvije čestice nastale istim kvantnim procesom postoji neraskidiva veza, te djelovanjem samo na jednu česticu, druga pokazuje istovjetnu reakciju. Svaka čestica u svemiru povezana je sa svima ostalima, tako da mi svakom svojom mišlju, rječju ili djelovanjem utječemo na promjene u svemiru. Iako je fizički kontakt privremen, informacija ostaje pohranjena vječno.
Načelo svijesti – Sve što postoji, svjesno je!
Sve je Stvoritelj (Bog), On je svjestan, te je samim time i njegova kreacija svjesna. Svijest prožima cjelokupnu kreaciju, svemir je svemir svijesti.

Načelo stvaranja – Život stalno teži rastu!
Život se stalno očituje i traži nove načine za svoju manifestaciju, životna sila teži djelovanju i akciji, nema stagnira i ne miruje,  kad dosegne određenu razinu, život prirodno prelazi na slijedeću višu razinu. Život je stvoren da bi evoluirao.
Načelo ravnoteže – Priroda uvijek nastoji postići ravnotežu!
Ovo je načelo u suprotnosti s prethodnim, za razliku od žive prirode koja teži stalnom rastu neživa priroda teži mirovanju, te se opire promijeni. Iako sve ima svijest, životnu energiju, a čovjek povrh toga i inteligenciju, živa bića bujaju i rastu, a tvari su trome, nastoje zaustaviti, usporiti promjenu, vratiti u stanje ravnoteže. Svaki put kad u životu dođemu stanje neravnoteže, osjećamo problem, neka izvanjska sila izbacila nas je iz balansa i dovela u stanje ne-mira. Što god da radimo previše, jedemo, pijemo, radimo, osjećat ćemo ozbiljne posljedice.  Čak i kad svojim mislima, željama djelujemo na svemir, sile ravnoteže nastoje ih neutralizirati. Zbog toga svaka naša želja/namjera za promijenom traži dosljednost i upornost.

Načelo promijene – Sve se mijenja!
Ovo je načelo spoj prethodna dva, načelo stvaranja i načelo ravnoteže. Promjene nastaju zbog međudjelovanja svijesti i materije. Svijest je dinamična (yang-muška energija), a materija je statična (yin-ženska energija) , oba načela su komplementarna i nadopunjuju se, jer su oboje samo različiti oblici žive, vibrirajuće energije. Interakcijom tih načela stvara se život, jer su oba načela potrebna za stvaranje života. Odnosom muškarca i žene (mužjaka i ženke) ne stvara se novi život već nužni uvjeti da se život razvije u novom tijelu.
U današnjem svijetu monoteističkog patrijarhata konstruirane rodne uloge dječaka/muškaraca i djevojčica/žena su međusobno drastično podjeljene i isključive. Muški rod se bavi samo muškim stvarima, a ženski samo ženskim. Mi u sebi ne nosimo isključivo pozitivne ili negativno nabijene čestice. Zbog svoje kompleksnosti moramo njegovati oba načela u sebi, jer orijentiranost na isključivo jedno načelo nosi u sebi rizik ozbiljnih poremećaja ličnosti koji kada se manifestiraju u društvu rezultira gubitkom moralnih vrijednosti, odvojenosti od čovjeka od čovjeka i prirode, te općom destrukcijom vidljivom u svijetu svuda oko nas (vidi uvodni članak). Zbog toga ovim načelom paganizam njeguje dualistički princip.

Načelo reda – Sve promijene teže redu!
U svom duhovnom putu čovjek ponajprije postaje svjestan sebe – ja jesam. Ta ego-projekcija postaje referentna točka promatranja okoline, prirode, svijeta, kreacije, ja jesam u odnosu prema svemu. Tako svaki čovjek iz vlastite perspektive postaje središte svijeta i svemira. Zato se uvijek kaže, pođi od sebe, pospremi prvo u vlastitom dvorištu ili izvadi prvo trn iz vlastitog oka. U međuvremenu čovjek je uočio kružni tok kretanja, poslije noći dolazi dan, poslije kiše dolazi sunce, ako ide prema gore u jednom trenutku krenut će prema dolje, poslije radosti doći će i tuga, sve vremenske i kalendarske prilike se neprestano izmjenjuju. Jedan znakoviti prikaz cikličkog vremena je uroboros (grč. žderač repa), zmija grčke mitologije koja sama sebi grize rep. Nadalje, čovjek također uočava pravilnost kruženja vremena, koju još možemo nazvati red ili kozmos (grč. red, pravilo, proces stvaranja). Također uočava da je nešto stvoreno, potom traje, te na kraju biva uništeno. To je kaos (grč. bezdan provalija, nered). Time čovjek postaje svjestan dvaju polova istog procesa kreacije: kozmos-stvaranje  (konstrukcija) i kaos – uništenje (dekonstrukcija). Ovo je temeljno filozofsko načelo paganizma, jer se iz njega izvode i drugi filozofski koncepti cikličkih svojstava koji u sebi imaju konotaciju neminovnosti, neizbježnosti i ponavljanja, poput dharme (ispravnost, zakon poredak, dužnost, vrlina) ili karme (zakon etičkog slijeda, princip uzroka i posljedica).  Ovo načelo nema veze s konceptima dobra i zla.
Čovjek sije i sadi u proljeće, ljeti gleda kako raste, u jesen ženje i bere plodove, a zimi ostavlja zemlju da se odmori i obnovi energiju. Kozmos je jači u proljeće i ljeti, a kaos u jesen i zimi, a najači je na prvi dan zime kada je dan najkraći, a noć najdulja. Kako dolazi do kraja vremena sile kaosa prijete potpunim uništenjem. Točka u kojoj se spaja kraj i početak nečeg novog zovemo singularnost (kvantna fizika), to je trenutak u kojem se slijevaju i prostor i vrijeme i sve postoji istovremeno, sve se rasčlanjuje, nema dimenzija, kozmos treba pobijediti kaos, iz nereda opet treba nastati red. Koliko neminovno, toliko nesigurno i nelagodno za drevnog čovjeka. Što će se desiti, kakva će biti slijedeća godina, hoće li zemlja ponovo roditi, hoće li se sunce opet uzdignuti iznad horizonta samo su neka od pitanja koja koja muče čovjeka pred ovom promjenom. Istovremeno, čovjek ne želi biti tek pasivni promatrač, već sukladno svom nagonu preuzima inicijativu u obrani kozmosa kojeg poznaje. I što radi? Čovjek obnavlja čin stvaranja. Čovjek postaje Svemir, on se ponovo stapa u Jedno s Božanskim, čini to simbolički, čini to kroz obred (ob redu-onako kako treba biti) ili ritual (lat. ritus). Vrhunac obreda predstavlja singularnost, vrhunac kaosa iz kojeg se ponovno rađa kozmos. Taj vrhunac predstavlja izuzetno važnim teorijskim konceptom, ali i praktičnim činom, istinskim smislom obreda,  a to je žrtva.  Žrtva se obično definira kao ono što se prinosi u čast višem biću, dolazi iz staroslavesnkog-ono što je žrtvovano, lat. sacrificium, dolazi od glagola sacer facere-učiniti svetim, posvetiti. U germanskom paganizmu koristi se imenica blot-žrtva (staroindijski bhlad-mrmljati, govoriti, koja je i korijen eng. blood-krv i bloom-cvat).
Glavni cilj žrtve, odnosno samog čina žrtvovanja je nadilaženje kaosa i ponovno uspostavljanje kozmosa, reda. Prinošenjem žrtve stvara se točka singularnosti, kaos na vrhuncu, trenutak u kojem se dokidaju sve granice, suprotnosti na najjače, sve privremeno gubi smisao, ono najgore može ujedno biti ono najbolje, patnja postaje radost, mržnja postaje ljubav, smrt postaje život. Prinjevši krvnu žrtvu (životinjsku/čovječju), zločin postaje svetinja, ubojstvo/smrt postaje sakralni čin. Krug je zatvoren, kaos je pobijeđen, red je ponovno uspostavljen. Vratimo se na zimu, sile kaosa koje su prijetile uništenjem Sunca, poražene su, pa se zato nakon zimske trodnevice (jedan od najglavnijih paganskih svetkovina) u Rimu nazivao još i Rođendan nepobjedivog Sunca (Dies natalis Solis Invicti). Svaka sličnost sa svetkovinom Božića je više nego očigledna.
No, žrtva može biti i razmjena energije, tradicionalno žrtvovanje plodova ili žrtva ljavanica izraz je zahvalnosti Bogovima/božicama za kišu, sunce, vodu, dobar urod. I time se opet zatvara krug, ovaj put malo manje dramatično. Koncept žrtve ponajviše ovisi o namjeri žreca-onaj koji prinosi žrtvu, tako se za žrtvu mogu prinjeti plodovi, žitarice, voda, cvijeće ovisno o tradiciji pojedine kulture ili krvne žrtve jarac, ovan, bik, konj, čovjek. Smisao žrtve je podržavanje reda, ali i odlazak žreca u nebo tj. stjecanje besmrtnosti. Stoga žrec prvo prolazi obred posvećenja koji mu osigurava nebesko tijelo. Životinja/čovjek žrtvenica odmah stiže u nebo, a žrec žrtvom otkupljuje sebe, tj. svoje ovozemaljsko tijelo. Žrtvovanje čovjeka je ubojstvo i to je najgori mogući zločin, istovremeno to je i najsvetija žrtva.
Nije poznato da su pagani u prošlosti prinosili ljudske žrtve, a danas Svjetski paganski krug sasvim sigurno ne zagovara ikakvo prinošenje krvnih žrtvi, što se ne može reći i za kršćanstvo koje je ovaj koncept dovelo do ekstrema gdje Božji sin žrtvuje samog sebe kako bi „otkupio“ čovječanstvo. To je krajna i konačna žrtva Isusa Krista čije tijelo i krv vjernici blaguju na misama.
Obred je simbolički oblik kreacije u kojem se prinosi žrtva radi pobjede nad kaosom i uspostave reda. Ako se u obredu/misi žrtvuje Bog, dakle ultimativna žrtva, u obredu koji se ponavlja nekoliko puta dnevno na tisuće i tisuće mjesta istovremeno i to je praksa zadnjih 1.700. godina, istovremeno obrednici nisu samo svjedoci žrtvovanja već i sudjeluju u simboličkom kanibalističkom obredu jedenja mesa i pijenja krvi žrtve, religija pretvorena u kult smrti, pa se nameće pitanje, koja je stvarna namjera žreca (onaj koji prinosi žrtvu) i kakav se to kozmos (red) uspostavlja ovakvim činom.

Načelo ljubavi – Život nastaje iz ljubavi!
Kreacija je ljubav, mi smo stvoreni iz ljubavi, stoga i čovjek stvara iz ljubavi. Život proizlazi iz ljubavi, a ljubav iz života. Krug je zatvoren. Ljubav je prirodna i slobodno kola svakim aspektom našeg bivanja. Lako ju je prepoznati i osjetiti.
Načelo radosti – Svako biće je radosno!
Potreba za ugodom, užitkom i radošću apsolutno je neodvojivo i neotuđivo svojstvo najdubljeg sloja našeg postojanja – naše duše/duha. Duša ne bi bila duša kada ne bi osjećala potrebu za užitkom. Mjera radosti koju osjećamo u direknoj je vezi s našom unutarnjom ravnotežom u kojoj bivamo. Što smo uravnoteženiji, usklađeniji sa svojim unutarnjim ja jesam i sa svijetom oko sebe, to smo radosniji. Ako nismo radosni, znači da radimo nešto krivo. Duša/duh želi se uvijek vratiti u svoje prirodno stanje radosti.

Načelo podudaranja – Kako gore, tako dolje; kako dolje, tako gore!
Ovo načelo kaže da sve što se događa u mikrokozmosu ima svoju projekciju na makro nivou i obrnuto. Prevedeno, svaka informacija svemira sadržana je u svakoj točki svemira, svaka točka identična je preslika svemira. To je hologramska paradigma. Ako se u našoj DNK nalazi informacija sa zapisom o cijelom tijelu onda je i naše tijelo hologram, a DNK fraktal. Slijedeći logiku, a tako djeluje i zakon privlačnosti, sve što nam se događa projekcija je naših misli. Ne sviđaju ti se događaji, promijeni svoje misli, jer misli su alat kreacije i svaki ih čovjek može upotrijebiti kako bi privukao i stvorio željene situacije neophodne za stjecanje željenih životnih i duhovnih iskustava.

Načelo akcije i reakcije – Svaka akcija stvara reakciju!
Načelo poznato i kao načelo kauzalnosti te govori da svaki uzrok ima odgovarajuću posljedicu. Iz njega proizlazi i Zakon akcije i reakcije. Svi imamo slobodnu volju i svakodnevno je koristimo. Jednom donešena odluka rezultira posljedicom, prihvaćanjem posljedice stječemo odgovornost. Prihvaćanjem odgovornosti za svoje odluke učimo i stičemo mudrost da ne ponavljamo loše odluke i da u konačnici možemo predvidjeti posljedice naših odluka. Ultimativna mudrost.

Načelo najmanjeg otpora – Priroda djeluje minimalnim naporom!
Život se uvijek razvija uz najmanji mogući napor, baš kao što i voda na svom putu uvijek traži i nađe najlakši put, a biljka jednostavno izraste. Dakle, prirodno je da što god radimo, činimo to s najmanjim mogućim naporom bez gubljenja energije i vremena. Otuda filozofsko načelo Ockhamova britva koje glasi da količina pretpostavki mora biti što je moguće manja, odnosno da između dviju ponuđenih mogućih rješenja odabiremo ono koje zahtjeva manje objašnjavanja, odnosno manje misaonog napora. Ako nešto traži izuzetan napor, odosno ako moramo lupati glavom o zid kako bismo prošli na drugu stranu, možda imamo tvrdu glavu, ali sasvim sigurno radimo nešto krivo. Definicija ludila –  neprestano radiš isto, ne možeš dobit drugačiji ishod. Ako napravimo korak unazad možda na zidu ugledamo vrata.

Ukoliko vam se sviđaju članci na ovoj stranici i želite je i dalje čitati i pratiti molim vas da pomognete u njenom daljnjem postojanju. POMOĆ

2 thoughts on “Istina o paganizmu – načela

  1. dražen 13/02/2018 at 17:05

    Taj krimen paganizma o navodnom žrtvovanju ljudi bogovima je legenda koja se uzima zdravo za gotovo jer je navodno dokazana mnogo puta. Čak sam na predavanju u Metkoviću prije par dana slušao jednog zaguljenog znanstvenista da su iskopali kosti čovjeka stare 36000 godina i forenzički je utvrđeno da je taj žrtvovan u ritualne svrhe. Mislim da se niti CSI Miami ne bi usudio izreći toliku glupost, ali lijepo je vjerovati u nešto i imati “znanstvena” pokrića za isto. To ti daje dodatnu sigurnost i samovrednovanje, jer tada nešto “znaš.”
    Međutim ja sam nekakvog uvjerenja da su sigurno u stara vremena ljudi ubijali jedni druge kao i danas, ali nisam siguran koliko toga je bilo u ritualne svrhe za zadovoljenje boga i njegove zeđi za krvlju.
    Anastazija u čije riječi vjerujem jasno je izrekla da su te riječi i podaci laž kako bi se čovjeka odvojilo od njegovih korijena i posvađalo sa vlastiom prošlošću. Uspješno obavljeno.
    Mislim da bi nam svima bilo bolje da o svojim precima ne promišljamo kao o zaglupljenim pećinskim neandertalcima, stočarima/ratarima sa toljagom u ruci kako izjavljuju ljubav jedni drugima. Takav pogled na prošlost daje nam lažnu sliku sebe kao čovjeka koji je mnogo postigao, i vinuo se u civilizacijsko-tehnološke visine proglašavajući sebe i svoju poziciju vrhuncom razvoja čovjeka. Ako si na vrhuncu razvoja onda si na pravom putu.
    Kakav bullšit i prevara.

  2. Ja Sam 13/02/2018 at 13:13

    Ne znam, dosta je tu bedastoča…

Odgovori

Naziv *
E-pošta *
Web stranica