Istina o paganizmu – etika

paggNapisao Robi.

„Zlatno pravilo“ smatra se arhetipom socijalnog ponašanja među ljudima, a glasi „postupaj prema drugima onako kako bi želio/željela da se drugi postupaju prema tebi“, odnosno u negativnoj varijanti koja se još naziva „Srebrno pravilo“ glasi: „Nemoj prema drugima postupati onako kako ne bi želio/željela da oni postupaju s tobom“. Kada je i kako nastalo zlatno pravilo možemo samo nagađati, ali postoje pisani tragovi još iz drevnog Egipta, stare Grčke, Kine i Indije, stoga bi mogli reći da je veoma staro, a sigurno da su ga u nekoj varijanti njegovali i drevni narodi na svim kontinentima koji su ga prenosili usmenom predajom.
Neke od varijanti Zlatnog pravila:
–    Čini drugome tako da uzrokuješ da i on tebi čini tako – Egipat, srednje kraljevstvo
–    Ono što mrziš da drugi čine tebi, nemoj ni ti činiti drugima – Egipat, kasno kraljevstvo
–    Ne čini bližnjem svojem ono što bi ti njemu zamjerio – Grčka, Pitak
–    Ne čini drugima patnju koju i sam izbjegavaš – Grčka, Epiktet
–    Ne nameći drugima ono što ne bi izabrao za sebe – Kina, Konfucije
–    Čovjek  ne bi trebao drugima činiti ono što smatra da bi i nju samu oštetilo – Indija, Brhaspati
–    Ne povrijedi drugoga onako kako bi se i sam osjećao povrijeđenim – Indija, Buda
–    Dok nikome ne naudite, činite što vas volja – neopaganizam
U novije vrijeme pojavljuju se skraćene verzije koje sažimaju i izražavaju osnovnu misao odnosa među ljudima: ne naudi, ne čini štetu, ne kradi. Sloboda čovjeka nije i nikada neće biti apsolutna, ona je uvijek ograničena slobodom drugog čovjeka.
Samilost – ako živimo svoj život, slobodni, svojim ponašanjem ne ugrožavamo ikoga, ne činimo ikome štetu, ipak da li je to dovoljno, ako zanemarimo ili ignoriramo drugog čovjeka kojem je potrebna naša pomoć, ako okrenemo glavu na drugu stranu i pravimo se da ne vidimo, da li smo ok , ako prođemo pored čovjeka u očitoj nevolji. Nismo krivi za to stanje, naše djelovanje nije uzrok, ne nosimo breme odgovornosti, ali ne, to nije ok. Naša je moralna/etička obveza pomoći, ako smo u prilici i ako možemo, činimo iz ljubavi prema drugom čovjeku. Iskazujući ljubav prema drugom biću, iskazujemo ljubav i prema sebi samima. Samilost je žalost nad tuđim bolom i ljudski je barem pokušati tu bol ublažiti. Samilost je davanje dobrovoljne, svojevoljne pomoći bez očekivanja nagrade ili protuusluge.
Lažni sentimenti – svaka pojava u svijetu ima svoju svjetlu i mračnu stranu, te se to također odnosi na etiku. Što je to „mračna etika“? Samilost je jedan od temelja paganske etike, no koji osjećaj u vama izaziva netko tko vas iskorištava, zlostavlja, ponizuje, emocionalo ucjenjuje. Da li biste trebali imati samilost za takve ljude? Kršćanstvo propovijeda milosrđe i samilost, odnosno okreni i drugi obraz. S paganskog stajališta to je licemjerje, to je lažni sentiment, „mračna etika“. Ako vam netko pristupa s očitim neprijateljskim namjerama, nije baš netko koga biste trebali voljeti. Zloba, zločestoća, pokvarenost postoje od pamtivijeka, ljudska glupost, neznanje, obijest i oholost, besmisleno i neopravdano divljanje  nad prirodnim zakonima. To nije prirodna energija kaosa i destrukcije koje pagani poštuju. Odgovor na takve energije mora biti oštar i nemilosrdan. Nikada se ne smijete sažaliti nad onima koji svjesno i namjerno čine zlodjela. Pagani smatraju da se upravo zbog vrhunskih načela ljubavi i radosti takvo ponašanje mora zaustaviti i spriječiti.
Kršćanstvo neprestano zagovara samilost nad siromašnima, bolesnima, beskučnicima, patnicima i mučenicima. Konstantnim fokusom na patnju ukazuju na „zlo u svijetu“ i time namjerno privlače i prizivaju patnju i strahove, kako bi njihova pastva ostala bogobojazna gomila. Pagani ne misle da itko zaslužuje sažaljenje i bajanje već poštovanje i konretnu pomoć, neprestano zagovaranje i održavanje patničkog mentaliteta nije izraz ljubavi već najobičnije licemjerje.
Zahvalnost – možemo opisati kao proces umne prilagodbe i sklada, stanje ravnoteže, mentalni stav zahvalnosti dovodi um u bliži odnos s izvorom iz kojeg dolazi obilje. Zahvalnost će voditi vaš um putovima na kojima stvari dolaze, održat će vas u skladu sa stvaralačkom mišlju i spriječiti da zapadnete u natjecateljski stav. Samo zahvalnost može vas održati da gledate prema Onomu koji JE SVE i spriječiti vas u pogrešnom razmišljanju da su zalihe ograničene i iz te zablude da ne učinite nešto kobno za svoje nade. Zahvalan um stalno očekuje dobre stvari i to očekivanje postaje navika života u zahvalnosti. Naravno, lako je biti zahvalan na dobrome, ali život nije uvijek ružičast, zahtjevnija navika zahvalnosti je u lošim okolnostima kada nam baš i ne ide sve kako smo poželjeli ili očekivali. Zahvalnost u tim situacijama je bitna, ne da biste i dalje privlačili loše stvari, već da prihvatite lekcije koje vas pokušavaju nečemu naučiti. Zahvalnost za novostečeno iskustvo života, zahvalnost za ljude koji se nalaze u vašem životu, pa čak i za one koji vam se ne sviđaju ili ih ne volite, jer tu su s nekim razlogom bez obzira da li ga vidite ili ne. Kada čovjek u stanju meditacije počinje zahvaljivati svemu čega se sjeti, oslobađajući osjećaje, otpuštajući traume i neugodne situacije iz prošlosti, može doći do potpune katarze, emocionalnog i energetskog čišćenja, odbacivanje svega što više ne služi za vaše najveće dobro. Baš kao i što ne možete više ulijevati u punu čašu, morate se isprazniti da biste dobili nešto novo. Zahvalnost za prošla iskustva i zahvalnost za sve što će doći je najbolji i najbrži put uspostavljanja unutarnje ravnoteže, kao bitni preduvjet duhovnog rasta.
Praštanje i osveta – praštanje znači uzimanje u obzir izgovor ili razlog za ono što nam je loše učinjeno. Ako nas netko uvrijedi, povrijedi ili ošteti, taj će čovjek sigurno stvoriti propocionalno negativnu karmičku reakciju, a ako je time počinio kazneno dijelo, čovjek mora biti kažnjen u skladu sa zakonom. Na vama je da oprostite, odnosno pravilnije bi bilo, da otpusite. Naime, negativni osjećaji koje gajite prema bilo kome, izazivaju neravnotežu u mislima i osjećajima, što će se prije ili kasnije neminovno odraziti i na zdravlje. Ako otpuštate, to ne znači da ste zaboravili, već samo donosite ravnotežu u svoj um i srce. Nije problem ako neko vrijeme osjećate mržnju, gnjev, tugu, ali u jednom trenutku to mora stati, ne nužno iščeznuti, ali s tendencijom sve slabijeg intenziteta. Tek praštanjem/otpuštanjem postajete slobodno biće. Osveta – postupak kojim se pokušava uzvratiti nanesena bol, uvreda ili gubitak. Pagani odbacuju osvetu kao legitimno sredstvo odgovora na nanesenu bol, jer neke stvari su se jednostavno trebale dogoditi, bez obzira na počinjenu nepravdu, posljedične emocionalne traume ili fizički gubitak. Ovo je triki situacija i teško je dati ispravan odgovor. Tjerati vlastitu pravdu nije etično, jer time svjesno činimo štetu drugom čovjeku, ali istovremeno samoobrana jest, iako mogu rezultirati  istim kobnim završetkom. Pagani ne prihvaćaju ekstremno idealiziranje praštanja prisutno u drugim religijama.
Poniznost i ponos  – pagani velikim religijama predbacuju obmanjivanje i držanje ljudi u strahu, krivnji i pokornosti, odnosno poniznosti koju još nazivaju vrlinom. Jedno je biti umjeren, ne ići do krajnosti, međutim poniznost znači pokornost Bogu, vladaru, Crkvi, državi ili bilo kojem drugom nametnutom autoritetu u liku čovjeka bez obzira na ulogu koju igra u društvenoj zajednici, spokojno prihvaćajući njihovu moć i odluke kojim upravljaju našim životima bez postavljanja pitanja. U paganizmu poniznost nije vrlina, to je obmana i laž, kojim se ljude drži robovima. Poniznost je druga riječ za ropstvo. Imate pravo reći što mislite i što osjećate i nitko osim Onog koji JE ne može biti iznad čovjeka, imate pravo suprotstaviti se i otkazati poslušnost bilo kome koji vam nameće svoju volju protivno vašim etičkim uvjerenjima. S druge strane ponos je osjećaj dostojanstva, časti, samopouzdanja i samouvjerenosti što je apsolutno prihvatljivo, jer predstavlja temelj za opći napredak čovjeka, međutim ponos nije bahatost, oholost, umišljenost i taština. Ponos nije podcjenjivanje drugih, te pagani baš kao i uvijek teže ravnoteži, prihvaćaju umjerenost, ne i poniznost, prihvaćaju ponos, ali ne i bahatost.
Natjecateljski duh – monoteistički model patrijarhalnog jedinog i pravog Boga doveo je do dominacije samo jednog oblika energije, muške energije (yang) što je rezultiralo neprestanom težnjom za gomilanjem dobara, stjecanjem sve više i više profita i kapitala, neprestanim gospodarskim rastom, sve većom potrošnjom, sve većim iskorištavanjem prirodnih resursa i sl. MO čovječanstva je natjecanje. Od najranijeg doba uče nas natjecateljskom duhu, bolje ocjene, utrkivanje, uspjeh u igrama, natječemo se u gospodarstvu, politici, sportu, umjetnosti, znanosti i ljepoti. Jer pobjednici vrijede više. Moć i slava su imperativ današnjeg čovjeka. Čak je Darwinova teorija evolucije stvorena na uspjehu najizdržljivijih. Propaganda i natjecateljski duh oblikuje nas u ratnike, lovce, branitelje, zaštitnike i svakodnevno se međusobno borimo, ratujemo, često čak i sa ljudima koje nismo nikada vidjeli i sreli, tjeraju nas da jedni drugima nanosimo štetu i bol i samo zato, jer nije vidljiva, ne znači da je manje stvarna. Svakodnevno vodimo svoje male pojedinačne ekonomske ratove, kupujemo i prodajaemo, sudjelujemo u ratu koji još zovemo trgovina (commerce), jer su nas uvjerili da nam o tome ovisi egzistencija, da su resursi oskudni i da će samo najuspješniji, najubojitiji među nama baštiniti obilje vlastitog uspjeha. Da li su nam „nom de guerre“ – ratno ime, ili ti osobno ime, za državu i njezine institucije smo neprijatelji, ratujemo međusobno i na kraju smo u neprestanom ratnom stanju. Od silnog stresa i borbe za svakodnevnicu, pod vještom medijskom propagandom koja nema neprestano sugerira nove potrebe i želje, nemamo vremena stati i razmisliti što u stvari radimo ili što nam u stvari rade. To nije prirodno stanje i mnogi ljudi prirodno ne bi tako postupali i to su izokrenute, lažne, nametnute vrijednosti u kojima je čovjek kao hrčak koji trči u svom valjku, sveden na radilicu, nadahnut i obmanut lažnim nadama spasenja i patnja je ok, sveden na roba koji daje sve od sebe za svoje gospodare. Ovakvo stanje i ponašanje nije etičko, jer je neprirodno, protivi se prirodnim zakonima, jer je protiv biljnog i životinjskog svijeta, protiv Majke zemlje i protiv čovjeka samog. Neopagani kažu da se prirodna ravnoteža i sklad mogu uspostaviti povratkom i jačanjem ženskog energetskog aspekta (yin).
U slijedećem nastavku: Paganizam – država i gospodarstvo

Ukoliko vam se sviđaju članci na ovoj stranici i želite je i dalje čitati i pratiti molim vas da pomognete u njenom daljnjem postojanju. POMOĆ

6 thoughts on “Istina o paganizmu – etika

  1. autor_itet 28/02/2018 at 20:29

    Lijepa ti ova slika uz članak robi, a tema me podsjeća na kontinuiranu nejasnoću u izboru naših srednjoškolaca vjeronauka ili etike:)

  2. ervin poljak 27/02/2018 at 14:14

    ….e kada srce biva izje…eno umom i nagon iz 1. čakre ga uspješno zaobiđe kundalini i tummo implantatem, tada poniznost postane lažna a mi Jedi-ima, koji svom silom i čak ubijanjem ne dopuštaju tamnoj strani da preuzme ingerenciju nad njima. koji bullshit…. kako ćeš napraviti iskorak iz ovog čušpajza ako ne prigrliš sav kaos i destruktivne snage u svijetlo ljubavi i praštanja… ideologija, dogme, etika, moral i ostale nametnute šprance ponašanja samo dalje podupiruju ove dualističje sheme podjele…mi i oni… čovijek koji iz nutrine svoje djeluje vođen strujom poniznosti i iskonske ljubavi prema svakom obliku kreacije, taj živi u trenutku i slobodi….

  3. FRA NE 27/02/2018 at 09:22

    Etika je čisto subjektivno poimanje dogovorenih ili vlastitih moralnih “normi “kao nečeg što je ispravno ili nije ,kao kad te zamete snijeg ,a ti mu je…mater jer je zlo,dok je drugima neopisiva radost i dobrota ,tako i sve ostalo ,u bilo kakvom obliku ,kakoš se osvetit zaleđenoj vodi ,A ?Jedino zlatno pravilo je kada vidiš da ti prilazi sranje ,potrebno ga je odmah sasjeći u korjenu da se ne razvije u kišu govana ,sve ostalo je reakcija sa kašnjenjem ! Jedini je problemčić što nisi bio prisutan u datom trenutku kad se sranje ukazalo ,a onaj prije tebe nije napravio ništa da to spriječi nego je pustio da se razvija ,pa opet kad malo bolje promisliš koji se oni imaš ti bavit zatečenim problemima i to tuđim ,nisu tvoji samo zato jer nisi bio tu i jedino što stvarno možeš je u trenutku spoznaje odbacit sa sebe sve te tuđe greške,propuste i odjahat na čeličnom konju što dalje od shit storm-a, po mogućnosti negdje di je toplije i di nema puno ljudi ,najbolje je kad nema nikoga okolo,ali štaš ništa nije savršeno !Jedina stvar u cijeloj priči ovih ili onih je što nisu u stanju pustit igru već je razrađuju ,unaprijeđuju i zbog toga se i jedni i drugi skupa utrkuju po pisti ,a kad nestane goriva ,pa natočiš i opet isto ! 🙂 Čini mi se …..ma ne čini mi se jer je tako ,svatko bi bio slobodan ,ali u procesu nije u stanju pustit igračke tako da nema govora o slobodi ,jer nije sloboda koju ti netko kao daje ili nešto što je napisano na papiru ili ovčjoj koži,i ono što istinski znači bit slobodan ,stoga su ti “pogani,ili pagani”ko šta voli ,bili daleko više svjesniji značenja imenice za nešto što je potpuno prirodna stvar i pravo svakog živog bića bez obzira gdje se nalazi u hranidbenom lančiću i reagirali su u skladu sa nepisanim pravilom svemira tko na tebe ide mačem,ti njega sikiron ili vrilin uljen(kruv ostaviš dici i sebi,šteta ga je bacat jer onda neš imat šta jist) ! Ratovanje nikad nije prestalo samo je obuklo odjelo i prijavilo se na društvene mreže !Za kraj ,zašto bi mora ponavljat sebi ja jesam ili ja sam, kad jesam ,jer ako nisi neće ti nikakvo mantranje pomoć ,šta je barba gurđijev sam shvatija i napisa na kraju da su svi koji su mu dolazili ,tražili brzu metodu i na kraju odustali i nastavili spavat snom pravnika , političara ,ili bauštelca u nadi da će biti bolje ,a nada je prostitutka što svi osjećaju ,neko više neko manje ,prvo te dobro izjebe u mozak ,a onda ti isprazni takujin ,sidne na život (ne na lice) i očekuje sretan kraj ,a ti se nadaj da će se svršit dobro,samo neće tebi ! 🙂

  4. rock 27/02/2018 at 04:26

    JA SAM – Gurđijev
    Gurđijev je koristio neprestano ovaj metod. Njegov prvi učenik P. D. Uspenski je izjavio da je Gurđijev radio sa njim pomoću ove metode. On se neprekidno za tri meseca prisećao “Ja sam, ja sam, ja sam”, a posle tri meseca je sve stalo. Misli, snovi, sve je stalo. Samo je jedan ton ostao unutra nalik večnoj muzici: “Ja sam, ja sam, ja sam.” Ali to tada više nije bio neki napor. To je postala jedna spontana aktivnost koja je sama donosila to “Ja sam”. Tri meseca je tako Uspenski boravio u kući i praktikovao tu tehniku. Jednoga dana ga je Gurđijev pozvao da izađe vani sa njim. Oni su tih dana boravili u ruskom gradiću Tiflisu. Gurđijev ga je pozvao, i oni su izašli na ulicu. Potom je Uspenski napisao u svom dnevniku: “Tada sam po prvi put razumeo ono što je Isus govorio da je čovek uspavan. Čitav grad mi je tada delovao uspavano. Ljudi su se kretali kao u snu; prodavci su nudili robu pospano; kupci su kupovali spavajući. Čitav grad je bio uspavan. Pogledao sam Gurđijeva: samo je on bio budan. Čitav grad je bio uspavan. Svi su bili ljutiti, tukli su se, voleli se, kupovali, prodavali, radili, sve.”

    Uspenski tada reče: “Sada mogu videti njihova lica, njihove oči: oni su bili uspavani, oni nisu bili tu. Njima je nedostajao njihov unutarnji centar; on nije bio tu.” Uspenski je tada rekao Gurđijevu: “Više ne želim da dolazim ovde. Šta se dogodilo sa ovim gradom? Svi mi izgledaju pospano, drogirano.” Gurđijev mu na to odgovori: “Ništa se nije dogodilo sa ovim gradom. Sa tobom se nešto dogodilo. Ti si bio drogiran. Grad je ostao isti. To je isti grad kojim si se kretao pre tri meseca. Nisi mogao uočiti da su ljudi uspavani jer si i ti bio uspavan. Sada to sve možeš da vidiš jer si postigao određeni kvalitet svesti. Nakon tri meseca praktikovanja “Ja sam”, postao si nešto svesniji. Deo tvoje svesti je otišao iz sna. Zbog toga možeš da uočiš kako su drugi uspavani, tupi, agresivni; kao da su drogirani, hipnotisani.”

    Uspenski reče: “Ne mogu da shvatim taj fenomen da su svi uspavani! Sve što rade, oni za to nisu odgovorni. Nisu! Kako oni mogu biti odgovorni?” Potom se vratio i upitao Gurđijeva: “Šta je ovo? Da li sam obmanut? Jesi li mi ti nešto uradio kako bih ja mogao videti da je čitav grad uspavan? Ne mogu verovati svojim očima.”

    Gurđijev mu reče: “Ovo se događa svima. Ako se možeš prisetiti sebe, ti ćeš spoznati da se niko ne trudi da se priseća sebe i zato se i ponašaju na taj način. Čitav svet je uspavan. Ali počni sa time dok si budan. Bilo kog trenutka da se setiš, počni sa “Ja sam”.

    Ne kažem da treba da ponavljaš te reči “Ja sam”, zapravo to mora biti određeni osećaj sebe samoga, svoje prisutnosti. To ne smeju biti reči. Kada se kupaš, oseti da si to ti, da “Ja jesam”. Zapamti, nisam ti rekao da trebaš verbalno da ponavljaš “Ja jesam”. To možeš ponavljati i verbalno, ali to neće doneti svesnost.

    Ponavljanje može čak proizvesti još više pospanosti. Postoji mnogo ljudi koji su ponavljali mnoge stvari, mnoge reči. Oni su ponavljali molitve i mantre “Ram, Ram, Ram”, ali ako su to ponavljali bez uključivanja svesti o sebi, kao svedoka tela i uma, to ponavljanje će postati droga, hipnoza. Oni, zaista, mogu spavati dobro pomoću toga.

    Za pet ili šest sekundi ćeš osetiti da si već zaboravio da se sećaš sebe. Iznenada ćeš otkriti kako su mnoge sekunde u međuvremenu prošle, a ti se nisi setio da si tu. Čak je veliko čudo setiti se toga i za jedan minut. Ako se toga možeš bez prestanka prisećati tokom jednog minuta, onda je to tehnika za tebe. To tada treba da koristiš. Kroz tu tehniku ćeš biti u mogućnosti da odeš iza snova i da spoznaš da su snovi samo snovi.

    Kako to deluje? Ako bi se tokom čitavog dana mogao prisećati sebe, tada bi to prodrlo i u tvoj san. I dok budeš sanjao neprestano ćeš se sećati sebe. Ako se možeš setiti toga “Ja sam” tokom svog sna, iznenada će taj tvoj san postati samo san. Probudićeš se u snu. Tada te san neće moči prevariti. San se tada neće doživeti kao stvarnost. To je mehanizam: san se oseća nalik stvarnosti jer ti tada gubiš prisećanje sebe: ti gubiš ono “Ja sam”. Ako nema prisećanja sebe, ta stvarnost, nazovi stvarnost, je samo jedan san. U tome leži razlika između snevanja i stvarnosti. Za jedan meditativni um ili za nauku o meditaciji (vipassana, satipatthana), to je jedina razlika.

    Ako ti “jesi”, onda je sva stvarnost samo san. Ako ti “nisi”, onda snovi postaju java.

  5. ja 26/02/2018 at 19:18

    “Zlatno pravilo

    Takozvano „zlatno pravilo“, često se spominje kao univerzalno moralno načelo koje važi neovisno o religijskim i kulturnim razlikama. To, dakako nije točno, ali i da jest, humanistička bi vrijednost tog pravila bila upitna. Spomenuto se pravilo javlja u tri oblika:

    „Što ne želiš da ti drugi čine, ne čini ni ti njima!“,
    „Što želiš da ti drugi čine, čini i ti njima!“
    i zajedno „Što ne želiš da ti drugi čine, ne čini ni ti njima, a što želiš da ti drugi čine, čini i ti njima!“

    Pod pretpostavkom da je mišljeno potpuno općenito to bi značilo da drugima ne treba činiti zlo, jer ga ne želimo sebi, nego da im treba činiti dobro, budući da ga i sebi želimo. No, problem i jest u tome što se dobro i zlo određuju tek po onom što mi želimo ili ne želimo sebi. Pa tako ono što mi želimo sebi postaje dobro, a ono što ne želimo sebi postaje zlo.

    Pitanje je, međutim, može li načelo koje počiva na pretpostavci da su potrebe drugoga iste kao i moje biti humanističko? Pitanje je koliko načelo koje apsolutizira nečije trenutne potrebe, možda čak nametnute i lažne, poštuje slobodu i potrebe drugih i drukčijih ljudi, te kako ono može biti više od nečije samovolje?
    Čovjek koji drugima čini samo ono što bi sam htio da mu se čini, i koji drugima ne čini ništa što sam ne želi da se čini njemu, čovjek je bez sluha za druge ljude kao drukčije od njega samoga. A upravo kao drukčiji, dakle tek u svojoj posebnosti i osobnosti, ljudi se potvrđuju kao ljudi, ako čovjek nije tek kreatura koju netko stvara samo zato da bi se mogao radovati svome presliku.

    Da vidimo još malo. Ja dakle drugima trebam činiti ono što hoću da oni čine meni. Što ja hoću da drugi čine meni? Hoću da mi čine ono „što je po mojoj volji“. Dakle, i ja njima trebam činiti ono „što je po mojoj volji“. Odnosno, ja njima treba da činim ono što i hoću da im činim. Jednako tako ja drugima ne smijem činiti ono što neću da oni čine meni. Što ja neću da drugi čine meni? Neću da mi čine nešto „protiv moje volje“. Dakle i ja njima ne smijem činiti ništa „protiv moje volje“. Odnosno ja njima ne smijem činiti ono što niti neću da im činim. Moja volja dakle već jest moralna sama po sebi, zato što je moja.

    Ako pak to što ja hoću da drugi meni čine ono „što je po mojoj volji“ treba značiti da ja drugima treba da činim ono „što je po njihovoj volji“, a to da ja neću da mi drugi čine nešto „protiv moje volje“, treba značiti da ja drugima ne smijem činiti ništa „protiv njihove volje“ onda bi spomenuto načelo moralo glasiti: čini drugima ono što oni sami hoće da im se čini, i ne čini drugima ono što oni neće da im se čini. Dakako, to načelo pretpostavlja da se zna što drugi hoće, odnosno neće, da im se čini. A to nije uvijek moguće znati. No to nam ne daje pravo pretpostavljati da oni hoće, ili neće, ono što hoćemo, ili nećemo, mi sami. Problem je, naime, u tome što ako hoćemo drugima činiti ono što oni hoće, a nećemo im činiti ono što oni neće, onda to zahtijeva da se potrudimo čuti druge, osjetiti ih, a ne komotno ih svoditi na vlastitu mjeru. Iako bi, dakle, ovo načelo bilo mnogo primjerenije suživotu u zajednici, daleko sam i od same pomisli o tome da se zlo u svijetu može izbjeći životom po bilo kakvim moralnim načelima, ma koliko ona dobro zvučala, pogotovu ako se njima želi otkloniti osobna odgovornost za ono što se čini.” – prof. M. Polić

    • Vlatko 26/02/2018 at 20:39

      Koja gomila gluposti, to samo prof dr mr sc može nadrobiti…

Odgovori

Naziv *
E-pošta *
Web stranica