Fantomske tužbe siju strah Varaždinom

Prije par dana naletio sam na jedan članak na jednom portalu koji  dobro prikazuje količinu straha koji ljudi generiraju kad čuju riječ “tužba ” ili možda “ovrha ” ili “rješenje”. Ova istinite priče je dokaz manipulacije i ispranosti mozgova ljudi koji državu i sve s njom povezano stavljaju ispred svojih interesa.

Prevareni Varaždinci su policiji prijavili, da su im djelatnici ovlaštenih poštanskih poduzeća, na kućnu adresu donijeli kuverte, na kojima je uz njihovo ime, prezime i točnu adresu, stajala napomena “tužba”, te podatak da istu šalje odvjetnički ured iz Zagreba.

Zameškoljio me članak kojeg sam pročitao u jednom našem portalu, koji govori kako su ljudi dobili neke ”tužbe” i pohitali ih predići u pošti, pa čak za to platili i veću količinu kuna. Ma molim vas recite mi, bi li itko normalan platio da preuzme tužbu protiv sebe, od tamo nekog odvjetničkog društva? Ne bi. Ali ljudi koji su u strahu, čim čuju riječ ovrha, tužba, nalog, rješenje, srce im počinje ubrzano kucati, noge im se oduzmu, ruke se počnu tresti i zdravi razum se potpuno isključi. Kao zombiji uzimaju žuti papirić i kreću u poštu. Nije im sumnjivo to, što trebaju platiti za tužbu. Strah da će ih država dokačiti za njihove džepove ili eventualno poslati u zatvor, veća je od ikakve racionalne reakcije. To je najbolji primjer dugogodišnjeg ispiranja mozga, koje daje svoje rezultate, u kojima ljudi zaboravljaju na sebe i na to da su prvo obavezni prema sebi, pa tek onda prema drugom. Tu prvenstveno mislim na drugo živo biće, nikako na iluzorne nepostojeće entitete. Postavlja se i pitanje samo po sebi, jesu li ti ljudi prevareni ili su sami sebi krivi što su toliko zakočeni strahom i izmanipulirani, da bi se teoretski teško mogli nazvati ljudima. Prevladava nemoć, jadikovanje, ne mogu, ne želim se suočiti sa ikakvom prijetnjom, s autoritetom koliko god on iluzoran bio. Imam cijeli arsenal racionalnih objašnjenja zašto trebam biti zombi i bespogovorno izvršavati svoje ”obaveze”, koje nažalost kriju jednu činjenicu koja se ne može sakriti, a ta je, da strah od suočavanja s istinom, nadmašuje onaj strah od sustava. Dajte samo da ja platim sve što se treba platiti i onda me pustite na miru da mogu gledati nogomet ili serije na tv-u, da se mogu žaliti na sustav, jer to onda mogu čiste svijesti. Sve ću platiti, samo da ne preuzmem odgovornost i zauzmem se za sebe, jer to je ogroman teret koji ne želim nositi.
Ne znam jesu li žrtve ili ne, ali znam da sam odavno prestao žaliti takve? Da je mene netko tako nasamario, ja bih šutio i svoju glupost, strah i neznanje, ne bih tako objavljivao na sva zvona. Dovoljno je da ja sam znam uzroke ove prijevare, ne mora ih znati i cijeli svijet.

Strah vas je? Pa koga nije? Tko to nije isprogramiran da osjeća strah kada izađe van kolosjeka i počmu se paliti alarmi jedni za drugim? Zar netko misli da će se moći suočiti sa sustavom bez rješavanja svojih vlastitih strahova? Ali strah se voljom, svjesnošću i ljubavlju može nadvladati. Ma ništa vam osim hrabrosti i ne treba i to je onaj moment koji razdvaja ljude.

Prije nekog vremena sam preveo jedan vrlo lijepi članak o hrabrosti koji se nalazi ovdje.

Prilikom pisanja ovog članka dobio sam i neke kritike zbog mojeg “oštrog” jezika, jer nije u redu tako napadati ljude, već treba imati suosjećanja prema njihovom neznanju i nesvijesti. Razmišljao sam o tome – i ako suosjećanje znači, da ono što je očigledno ne govorim i pustim uspavane da i dalje spavaju – ne želim biti suosjećajan. Uostalom ovo je nježno buđenje, ali život neće biti toliko nježan prema nikome tko se odbija probuditi.

Kažu da su grafiti moderna umjetnost i folozofija pa ću podjeliti sa vama jedan meni najdraži:

“Izdati sebe da se ne bi izdao drugi, svejedno je izdaja, i to najveća”

Odgovori

Naziv *
E-pošta *
Web stranica