Dijete novog doba

p_100941784Dragi prijatelji koji su se odlučili na izuzetno hrabar korak rođenja kod kuće i neprijavljivanja svojeg djeteta državi prenose vam svoja izuzetna iskustva. Hvala im na tome.

Odakle početi uvijek mi je najteže odlučiti.

Možda od motivacije? Naime, ima tome skoro 7 godina kad sam dobila žešću upalu jajnika. Ispočetka nisam niti znala što je, već sam krvarila puno dulje nego što bi to bila normalna mjesečnica. Otiđoh obiteljskom liječniku i on mi na to veli da sam pod stresom i da odem kući dobro se naspavati. Idući sam dan pala u nesvjest i mama se prestrašila pa me odvela privatniku- znate onu: ako hoćeš dobro obavljen posao-platiiiii! U roku od sat vremena sve su pretrage bile gotove, a rezultat je bio zapanjujući. Prvo se liječnica čudila što sam uopće živa jer nemam ni trunku željeza u krvi, a onda se zgražala dijagnozom OBITELJSKOG doktora koji me slao u sigurnu smrt.

Tako sam shvatila da od doktora i bolnica nema nikakve vajde. Ako ti treba pomoć, ili plati ili kupi grobno mjesto, dakle opet plati. I pazi koga ćeš platiti! Jer tih što naplaćuju tek ima svakakvih…

Dalje živjeh s(p)retno, upoznah svoju ljubav i ostalo nije važno do trenutka kad saznah da sam trudna.

Da se razumjemo, saznali smo da čekamo bebu početkom trećeg mjeseca trudnoće. Prva dva mjeseca smo rintali ljetno sezonski posao; spavali danju, radili noću, jedva išta jeli… Kad se samo sjetim onih glupih cigarčina koje sam pušila! Srećom, alkohol baš i ne volim.

Skontah da se nešto sa mnom događa kad sam počela imati mučnine svako jutro. Sve nezdravo dizalo mi je želudac. Dim i sve što šteti mi se zgadilo. Tada smo dragi i ja dobili sretnu vijest da će nas uskoro biti troje.

Trudnoća je divno stanje. Saznaš što sve ne valja. Ujedno i najlakše za riješiti se poroka.  Osim slatkoga. Šećeru, čuvaj me se- stižem 😀

Dakle, na prvi ultrazvuk smo išli kod privatnika. I na idući.

Kasnije smo dragi i ja zaključili da je taj prvi bio posve suvišan.

Naime, pri drugom ultrazvuku, čim smo počeli ultra-zvučiti maleno, uhvatio se za uho. Nakon toga odlučili smo da ga više nećemo mučiti ultra zvukovima.

Tako da nije uopće bilo govora da bi mi netko “vodio trudnoću”. Čuj to! Najbudalastiji izraz koji sam uopće čula.

Pitaju me prijateljice: “E, tko ti vodi trudnoću?”

“Sama si je vodim. Zar bi to uopće mogao netko umjesto mene? Totalni apsurd!”

Svi su naravno najpametniji: moraš ići na ULTRAzvuk svakih mjesec dana, moraš kod doktora da te važe, gleda, mjeri… Fuj! Kao, ajmo pretvoriti blaženo stanje u razdraženo maltretiranje.

Nije me ni jedan doktor vidio. Niti ja njega. Osim te žene privatnice na početku priče.

Na strašne se priče nisam obazirala. Znam da bolesnici idu u bolnicu; ja nisam bila bolesna, već trudna i meni mjesto u bolnici nije! Želim dobro svome djetetu, želim da je sretno i zdravo te zato ne dam da nas razvlače doktori!

Kako nije uopće bilo govora o porodu u bolnici, imala sam tu sreću da me jedan divan čovjek preporučio društvu majki koje rađaju kod kuće. Zamislite, te žene nemaju samo jedno dijete ili eventualno dvoje. One rađaju s guštom i treće i četvrto i žele peto i šesto! One ne govore kad saznaju da je netko trudan:” Sve smo preživjele porod pa ćeš i ti”, već se raduju svakoj novoj bebi. Neke kupuju same svoja cjepiva, neke rađaju kod kuće baš zato da ih nitko ne prisiljava na cjepljenje djeteta. To je tolerantno i raznoliko društvo koje, gle čuda, misli i propituje se je li to dobro iako neki tamo „autoriteti“ kažu da se mora. Što je najvažnije, njih ne sputava što je nešto možda kompliciranije, nije u skladu s linijom manjeg otpora, ako to nije u skladu sa zdravim i dobrim, baš ih briga smije li se to, one krše pravila jer je to za dobrobit njihove djece. To su prave majke! Poanta je u mogućnosti izbora. Nije nam svima suđeno činiti isto na isti način. Kao što nije svoj djeci suđeno da budu mučena pri dolasku na svijet niti prodana prvom prilikom, na sreću.

Tako mi je dodijeljena babica. Žena je fakultetski obrazovana za taj posao. Vodila je više od 4000 poroda do sad.

Prave primalje obučene su činiti sve što u našim rodilištima rade “doktori”; šiju, oživljavaju po potrebi i slično. Izvanredno su informirane o homeopatskim proizvodima, a i opremljene. Njih koriste umjesto dripova, epiduralnih i epiziotomije i ostalih droga farmaceutske industrije.

Hajdmo opalit jednu digresiju:

DRIP je umjetni oksitocin- hormon kojeg tijelo u normalnim uvjetima samo od sebe proizvodi, a potiče nastanak trudova; uzrokuje “otvaranje”.

EPIDURALNA je sredstvo protiv bolova koji postaju pravo mučenje kad u tijelo ubrizgaju drip jer odmah krenu jaki trudovi bez da se tijelo priviknulo na bol i grčenje.

Poslijednja, ali rodiljama najupečatljivija “medicinska intervencija” zvana EPIZIOTOMIJA je ustvari kompliciran naziv za ono kad ti razrežu pi…, a usput zakače i okolno meso. Uostalom, tko lud ide rezati otvor koji će se tako i tako sam otvoriti?! Liječničko je opravdanje da se ta “procedura” vrši kako ne bi došlo do pucanja kože. Drugim riječima, razrezat ćemo te 10 cm da ne bi pukla 1 cm. Naravno, epiziotomiju vrše samo na prvorotkinjama. Pitate se zašto? Jer prilikom idućih porođaja koža pukne duž cijelog nekadašnjeg reza.

Glavna razlika između primalja koje pomažu pri porodu kod kuće i doktora s medicinskim sestrama u rodilištu jest ta što one znaju da se bebu treba pustiti da se sama spusti i izađe van, a u rodilištima se bebe gura (takozvano “nalijeganje” na trbuh- netko ti svom svojom težinom legne na trbuh i gura ga prema dolje) i čupa van.

Vraćamo se na moju trudnoću; dobila sam babicu. Žena mi je rekla da nema potrebe za još pregleda kod doktora ako to ne želim raditi. Sretna sam.

Zamišljah se velika i okrugla i veselih se tome. Međutim, prođe 5. mjesec, prođe i 6. mjesec. sve se kao vidi, ali vidim ja, vidi dragi i nitko drugi. Kaže babica da nema frke, neka samo uživam, sve je uredu.

Fascinantan je taj odnos babice i rodilje. Ja bih za nju život dala! Nekako se energetski osjećamo.

Četiri tjedna prije termina, javljam se našem anđelu čuvaru- primalji i ona mi govori da smo u igri- od sad pa na dalje kad god beba krene, ona dolazi. Jer naravno, nedonoščad se ipak mora hospitalizirati.

E sad je vrijeme za jednu digresiju o statistikama koju mi je iznijela naša primalja:

samo 6% poroda zaista treba hospitalizaciju. Od tih 6% samo 2% potrebno je izvršiti carskim rezom, ostalih 4% jesu prerano rođena djeca koja trebaju inkubator, nedonoščad. Danas u (ne)razvijenim zemljama 25% poroda završi carskim rezom! U svijetu se oko 8 % poroda vrši u kućnoj atmosferi (teško je reći točan podatak jer nas ima puno ilegalnih:), a u Nizozemskoj, gdje se pod normalno dodjeljuje babica za kućni porod, kod kuće se rađaju dvije trećine djece!

Također sam negdje čitala kako su ljudi donešeni na svijet nasilnim putem (iščupani iz utrobe) podložniji korumpiranosti i činjenju nepravde te općenito projiciranju negativne energije. Mislim da je to obrazloženje za potrebu vođenja depopulacijske politike u rodilištima.

Počinju se zahuktavati stvari. Kao prvo, dogovor je da se porod odvije u gradu jer je mjesto gdje smo bili, predaleko za babicu. I tako se nama lijepo pokvari auto na udaljenosti od nekih 300 km od dogovorenog grada.

Na dan kad sam dobila trudove (koje nisam ni prepoznala, nego sam mislila da imam neke grčeve), propješačila sam 5 do 7 kilometara.

Idući sam dan javila babici kako se osjećam i ona je odmah prepoznala da je došlo vrijeme i poručila da doputujemo čim prije.

Baksuzi kakvi jesmo, dragi i ja smo se morali spakirati i preseliti; kako smo uspjeli spakirati sve te stvarčine, još nam se uvijek divim!

Zovem tatu, jer on ima auto u voznom stanju, i molim ga da dođe po nas i vozi nas u grad. Veli ćale da stiže kroz 4 sata.

Mislim si super, 4 sata je taman da ofarbam kosu.

Dok je dragi uzbuđeno pakirao stvari, ja sam bojala kosu kanom. 😀

Palo mi je na pamet, ako je sad ne obojam, tko zna kad ću opet za to naći vremena.

U autu su trudovi počeli biti ozbiljniji. Tata gazi gas, nikad prije nije vozio 150-160 km/h, dragi me drži za ruku, vučica dobra kao kruh sjedi na suvozačevom sjedalu. Kad smo stigli u grad, atmosfera je bila osjetno lakša.

Zapravo i dragi i ja smo mislili da ću se poroditi u autu! 😀 Vjerojatno je i ćaletu to palo na pamet…

Roditelji dragog dočekali su nas pred kućom i njegova mi je mama puno pomogla oko raspakiravanja koje mi više nije bilo jednostavno. Žena je spremila sve za što se trebalo saginjati, a ja sam između trudova vadila pribor za jelo i druge sitnice. Ona i njegov ćale su se stisnuli i prepali jer ne idemo u bolnicu i kako ćemo bez doktora i druge nebuloze, ali su zadržali to za sebe. Žena mi se još uspjela diviti da kako sam hrabra (kad se toga sjetim, svaki puta mi suze navru na oči), a tata od dragog je pušio cigaru za cigarom (to me svaki puta nasmije).

Još jedan zanimljiv detalj bio je led. Roditelji dragoga donijeli su led koji su nažicali u kafiću. Dakle, dolaze oni tamo i mole za led, a pita ih čovjek koliko im treba. Kažu oni da nemaju pojma koliko, da im treba za kućni porod. Čovjek im dadne sve što ima!! 😀

Zatim ostadosmo sami u kući: dragi, naša vučica, bebek na putu i ja.

Dragi oriba kadu vrhunski i pripremi krevetninu na madrac koji smo dobili za porod te složi krevet od kauča (točno sam osjetila da će nam trebati za babicu).

Sva sreća pa je njegova mama inzistirala da zovemo babicu i da gdje je ona do sad već jer kad sam nazvala ženu, u 2 u noći, probudih je. Naime, moje joj poruke uopće nisu stizale na mobitel i dok smo dragi i ja mislili da ona dolazi, žena ošla leć!

Babica carica- odmah je krenula.

Jedna greška: nisam spavala cijelu tu noć.

Veli mi babica da sam otvorena 2-3 cm i da probam sad bar malo odspavati.

Drijemam između trudova na doniranom madracu (uopće nismo imali krevet u kući), a dragi se stisnuo uz mene i pati više nego ja svaki put kad zastenjem. Nakon dva-tri sata velim dragom: “Idi po babicu, ne da mi se više pretvarati da spavam, dosta mi je.”

Primalja zadovoljna, veli sve ide kako treba, sad mogu što god osjećam da trebam. Pitah je mogu li se sad ići kupati, a ona mi kaže naravno da mogu.

Tako je počelo moje najduže brčkanje u kadi ikad. 😀

Super mi je bilo, kao da su trudovi postali lakši. Ustvari, na suhom mi ni jedna poza nije bila udobna, a u kadi mi je tijelo bilo rasterećeno pa sam se osjećala bolje. Još kad mi vreli mlaz vode teče po trbuhu… Ma milina!

Između trudova drijemam, za vrijeme truda pjevam.

Prolazi vrijeme, trudovi sve bliži jedan drugom, sad sam već ogladnila. Dragi mi donosi peciva s kiselim krastavcima i domaćim sirom, tamanim to između trudova. Meni je u sjećanju da sam pojela 2 tanjura i da sam jela sat- dva najviše. Ustvari sam pojela 10 tanjura i taj je objed trajao kojih 8 sati. Tad smo se sin i ja dogovorili da kad je već požurio s dolaskom na svijet, neka požuri i s porodom jer sam umorna i ne znam koliko još mogu izdržati.

Nakon toga trudovi su mi postali presnažni i dragi i ja pjevali smo zajedno svaki puta kad bi trud počeo.

Babica veli da ide u šetnju i da je zovemo ako pukne vodenjak.

Valjda 3 minute od kad je otišla iz kuće, osjetim nešto čudno i rekoh dragom da nisam sigurna, ali mislim da mi je pukao vodenjak. Obzirom na to da je osjećaj trudova postao drukčiji, definitivno je to bilo to.

Dalje vremenski tok ne znam. Nakon tog puknuća vodenjaka, pala sam u trans.

Nemoj tiskati, a ja ne znam dal uspijevam ne tiskati. Pa ne znam kako da dišem pa me dragi podsjeća kako disati… Odjednom- iz kade nestaje voda. Pitam: “Gdje je voda?!”, ali nema odgovora.

Babica daje signal da mogu tiskati. Mislim si naaapokon. Međutim kada je preuska, ne ideeeee. Kaže babica da moram van iz kade jer nemam tu dosta mjesta. Kontam da sad moram biti dooobro koncentrirana kad trud prestane i brrrzo van iz kade da stignem do sobe. Tako je i bilo. Doduše, malo su me morali nositi do sobe jer je trud na pola puta već počeo. Radi se o udaljenosti od 3 metra… Ali što to vrijedi kad su trudovi bili jedan do drugoga u milimetrima 😀

Klečim na madracu na koljenima i zamišljam si cijelo vrijeme kako je glavica vani i odjednom čujem kako mi dragi sav sretan govori da ga vidi i da je to to, pri kraju smo. Usput sav uzbuđen i sretan pita babicu da može li slikati glavicu kako viri, a ona uvijek nasmješena kaže da može i objasni mu kako bebe na porodu kojima asistira uvijek spavaju dok dolaze na svijet.

Treći trud i maleno je bio vani.

Babica mi ga je dodala kroz noge. Gledam ga i govorim:” Isti je ja”  (a stvarno sam isto izgledala). I ćale je isto to rekao kad je vidio fotku malenoga.

Pupčana vrpca bila je prekratka da ga stavim na grudi, ležao mi je na trbuhu.

Ustvari, tad sam pala u neki posve drukčiji trans. Sjećam se samo da sam gledala našeg dječaka i divila se kako je miran, kako je lijep i kako je divan i savršen. Dragi je veselo treperio oko nas.

Pupčana je vrpca jako kratko pulsirala i dragi ju je prerezao kad je završila svoje.

Sve je savršeno, maleno sisa snažno kao vol, posteljica je u komadu, dragi je oduševljen porodom i babicom, a ja od umora i sreće ne spavam nego lebdim na doniranom madracu.

Tad mi babica otkriva gdje je bila kad je pukao vodenjak- na tržnici: daje mi jagode. Pravo da vam kažem, nikad nisam bila ljubitelj jagoda, ali od tad su mi najdraže voće!

Dragi i babica su pričali još neko vrijeme i onda je ona otišla, a ostala je samo sreća.

Naša je vučica bila cijelo vrijeme s nama i baš mogu reći da je zgotivila našeg malog sina. Inače je prava napasnica, ali dok sam rađala, bila je mirna i divna, a sad kad vidi malenoga, poliže mu ručice i gleda ga s veseljem i nježno.

To bi bilo to. Sve zajedno 3 dana (ako brojimo i onaj kad nisam shvatila da imam trudove), a pravih trudova 36 sati. Jedan šav. To je naš porod u brojkama.

Dva dana poslije, dragi nam je kupio predivan, ogroman krevet. Toliko je visok da se vučica skoro ne može ni popeti na njega 😀

Prijateljice koje su rodile u bolnici plašile su me da nakon poroda neću moći hodati danima, da će mi se bradavice raspuknuti, a cijele grudi će me jako boljeti itd. Uglavnom, to nije istina. To se događa onima koji nemaju dovoljno sreće ili pameti da rode kod kuće.
Također i grčevi kod bebe. Evo, naš sin, već xy dana mlad, uživa u životu i osjeća se ugodno, opušteno, a od grčeva ni g.

Ključno je roditi kod kuće. Po plaču se poznaju bebe rođene u bolnici i one kod kuće. Naš se bebek ne budi u plaču, nego vikne eeee; zove nas da dođemo.

Ljudi nas pitaju zar ga zbilja nećemo prijaviti. Mi ih sve pitamo bi li oni željeli da njih netko prijavi. Nitko još do sad nije rekao da želi.

Kratko i jasno, naše dijete nije na prodaju. Nismo potpisali bračni ugovor- dakle, nismo obećali korporaciji svoju djecu pa joj je niti nismo dužni dati. I za što da ga prodamo? Za bijednu porodiljnu naknadu i jadnu nadridoktorsku uslugu? Zato da ga prisiljavam poslije da mu u školi truju dušu lažima? Dat ću ako treba svoj život, ali moj će sin biti uvijek slobodan.

Dosta je bilo toga da hranimo sustav svojom djecom. Shvaćate? Sustav postoji samo radi ljudi koji za njega rade i koji mu daju (žrtvuju) svoju djecu. Kad bismo svi rekli jednoga dana NE, NEĆEMO VIŠE SUSTAV HRANITI SVOJIM MESOM I SVOJOM ENERGIJOM- nestalo bi ideje demona Kracija- nitko više ne bi bezumno slušao program usađen vračevima, nestalo bi politike, poreza i ostalih gluposti koje ljude čine umornima i nervoznima.

Dosta je bilo izvlačenja da nas je strah i da mi ne znamo- znamo i strah je samo program koji treba prevazići. Dosta je toga da dajemo svoju djecu drugima da ih „uče“, vrijeme je da preuzmemo odgovornost za njih i damo im najbolje od sebe. Mi možda ne živimo u raju, možda je većina nas do sad kročila paklom, ali zar zbog toga tamo moramo i svoju djecu tjerati?

Eto, nadam se da će nekome ova priča koristiti, a nekoga razveseliti. Možda još koje dijete ostane živo i slobodno, umjesto pretvoreno u mrtvo slovo na papiru da podanici sustava mogu bacati uroke na nj.

Hvala vam, drage žene, majke, kraljice, bez vas ovo ne bi bilo moguće! Živjele vi meni vječno! I neka vam svima bude kako treba; nekad čovjek želi što mu ne treba (tako smo i mi htjeli pakirati se polako)- neka ste sretne, a djeca neka su vam zdrava, živa i zadovoljna!

Dragi, divni očevi! Hvala vam što ste uz nas! Hvala vam što nam pomažete kad nam je teško i što nam otežavate kad nam je lako 😀 Vi ste važni i trebate biti snažni da nas podržite. Bez vas ništa od ovoga ne bi bilo moguće! Neka vas prate hrabrost i snaga da vam još puuuno djece darujemo!

 

Ukoliko vam se sviđaju članci na ovoj stranici i želite je i dalje čitati i pratiti molim vas da pomognete u njenom daljnjem postojanju. POMOĆ

11 thoughts on “Dijete novog doba

  1. doki 22/11/2017 at 22:45

    Kada se dijete rodi majjke vjeruju da su pravne osobe iz neznanja vjeruje da podliježu zakonima, ispunjavaju formular upis i izjava o rođenju je gotova. Nova izmišljena pravna osoba je rođena na dvodimenzijalnom komadu papira ( formular) jer je to fikcija sustava kroz stoljeća pa možda i mnogo više tako odredila, a mi podliježemo izmanipuliranoj lažnoj tradiciji. Nadalje zatomljeno je kroz edukaciju i manipulaciju sustava sa svrhom da mu se služi i šire kroz tradiciju vjerovanja ona istinska bit čovjeka “ja jesam”. Treba znati gdje je pravni sustav (um), istina ne postoji, ili može nešto lažno biti prihvaćeno. Očito našu djecu otima i sustav i crkva koja mu počesto služi. Vidljivo je i očito pravni sustav vlada nad djetetom nacije, ali Vrhovni Stvoritelj vlada nad djetetom božjim. Božji čovjek, potpun u duhovnoj suštini ne može biti prisvojen i nadziran niti od sustava ni crkve i tako redom i ne može biti pod jurisdikcijom suca u pravnom sustavu. Naša djeca samom registracijom su IMENOVANA, a to znači biti nadziran, pregledavan, uhođen, usmjeravan vođen zakonom (tko ga postavlja i kroji!),reguliran, indoktriniran, zabilježen, oporezivan, žigosan itd, itd. Eto to je moral sustava pa i moral SVJETSKOG SUSTAVA. Budimo ono što jesmo čovjek “JA JESAM” pa ćemo imati slobodu kakvu nam je Stvoritelj odredio i samim rođenjem.

  2. doki 21/11/2017 at 22:16

    Ključno je roditi kod kuće razloga je jako puno, a da to svi napravimo bila bi to jedna progresija na kvadrat da se izvučemo iz ralja sustava, koji jednostavno otima našu dijecu i čine ih robovima, vojnicima, ratnicima, slugama i što još ne. Naša je sveta roditeljska dužnost dati im u amanet sretnu budućnost. Pravni sustav: Nema što dati ili priznati svakom čovjeku, jer on nema duišu niti mogućnosti davanja i priznavanja. Naša dijeca čim se rode registracijom sustava, a zna se kako automatski postaju OSOBE, a to je fikcija koja ne postoji u prirodi, postaju porezni obaveznici ratnici, vojnici itd. Fikcijom gubi se “istinska bit”. Gdje je istina, fikcija prava ne postoji.Oslobodimo našu dijecu odmah rođenjem od fikcije…

  3. FRA NE 17/11/2017 at 07:26

    Svako dobro i šta više ovakvih majki i očeva ,nema straha za maloga,to dolazi posli !:-):-):-):-):-):-)

  4. autor_itet 16/11/2017 at 17:53

    Pre, pre, pre divno…, sretno!:)

  5. zenfjaka 16/11/2017 at 13:52

    bolja varijanta za dite novog doba;))
    https://www.youtube.com/watch?v=85I-i7WN2Vc

    želim mu ples i pjesmu…

  6. zenfjaka 16/11/2017 at 13:35

    a pjesma?..opet zaudobija, raspiči opiči:)

    https://www.youtube.com/watch?v=CS9OO0S5w2k&app=desktop
    ..sad neka neko makne ovi šesti kom. jer mi ide na , znate već šta:D
    E…

  7. zenfjaka 16/11/2017 at 00:35

    Uistinu, pridružujem se svakom dobru za ovu mladu ženu njeno dijete i njenog čovjeka… poanta; na jednoj baklji može se upaliti tisuće svijeća…
    Svako dobro njoj , njenima i svima koji se bude.

  8. ŽMK 15/11/2017 at 21:22

    Drazene, hvala ti. Nadam se da ce biti jos prilike da o ponekoj temi (vezanoj, a i ne nuzno vezanoj za ovu) pisem. bilo mi je zadovoljstvo! kad vidim ove divne komentare, srce mi je o’vlikoooo! hehe, hvala svima od srca!

  9. oli 15/11/2017 at 18:24

    Čestitke!!
    Sve najbolje!!!

  10. an 15/11/2017 at 15:54

    Ma da!!!! Sve 5!!!
    Sa blagoslovom!!

  11. Damir 15/11/2017 at 15:15

    Puno, puno hvala ovoj djevojčici, ženi, majci na ovoj ispovijesti.
    Ovo je iskra koja će zapaliti vatru koja se nikad neće ugasiti u srcima mnogih parova, muževa i žena.

    Nadam se da ova ispovijest neće biti prva i zadnja po ovom pitanju, već da će ih biti mnoštvo, pa i onih iz bolnice s nedaj Bože lošim iskustvom, ne pišem ovu rečenicu radi sebe, već radi neophodnog prosvjetljenja djevojaka, budućih majki.

Odgovori

Naziv *
E-pošta *
Web stranica