Bez vode i hrane!

fasting - 1Sad je pravo vrijeme da vam ispričam iskustva sa prvog suhog posta kojeg sam prošao prije mjesec dana. Ali da vam ova prehrambena priča bude mnogo bliža odlučio sam se vratiti u nedavnu prošlost. Kao i svaki „duhovnjak” prehrambenu dogmu sam razbio vegetarijanstvom u smislu da poštujem život, pa time neću jesti životinje. Koliko god razlozi bili glupavi ili manjkavi respektiram taj potez ljudi, pa tako i na svoje vegetarijanstvo gledam s poštovanjem. Meso sam prestao jesti tamo negdje oko 2002 god. ponukan knjigom „Sai Baba govori o odnosima” jedna od knjiga koja je najviše utjecala na moj život. Ta je faza trajala par godina, i mada sam se kasnije opet vratio na meso, nikada više nisam jeo svinjetinu, ili teletinu, govedinu i sl. Ona mi se gadila. Ostao sam na suhomesnatim delicijama i piletini, puretini. Vegetarijanstvo u ovakvom obliku je čisto religiozno uvjerenje i ništa drugo. Sa zdravljem ono nema nikakve veze, to sam vrlo brzo shvatio, jer moje tada kronične tegobe u vezi zglobova i psorijaze nisu prolazile bez obzira na nejedenje mesa. Čak sam se osjećao gore, prilično sam se udebljao i to vrijeme vaga je znala pokazivati i preko 110 kila. Stoga sam vrlo brzo shvatio da je vegetarijanstvo nebuloza i besmislica ljudi koji ne razmišljaju previše, jer ostaviti se mesa a normalno jesti krafne, pice, piti kokakolu notorna je glupost i neznanje.

2009 godine dolazim u dodir sa sirovom prehranom i u oduševljenju odmah prelazim na istu. Potaknule su me informacije iz knjige Viktorije Boutenko „U 12 koraka do sirove hrane”. Prelazak na sirovo iz čista mira šok je za moj organizam pogotovo za um. On se konstantno buni, gdje su njegovi sendviči, kolači, keksi, čokolade. Bez obzira na ogromni pritisak uma, na sirovome sam ostao skoro 4 mjeseca, kada sam na kraju ipak posustao jer je pritisak bio prevelik. Sanjao sam svaku noć kolače, pivo, čokolade, picce. Nisam se baš puno krivio, jer sam nekakav plan koji sam zacrtao debelo premašio. U 4 mjeseca moje tijelo je smanjilo svoju težinu za oko 19 kila. Iskustva sa sirovog zauvijek su ostala ugravirana u moju stanicu. Odjednom sam skužio da čovjek ne samo da može živjeti od sirovog , već može živjeti izuzetno dobro. Energija je bila fenomenalna, imao sam je koliko hoćeš, nadahnuće, jasnoća, radost je dolazila u velikim količinama. Vrijeme između zamišljenog i urađenog rapidno je bilo smanjeno, kreativni procesi se ubrzavaju, spavanja je dovoljno 4-5 sati, ukratko život tek zapravo počinje. Ah kakvo veselje, znači to je taj prekrasni život o kojem neki ljudi pričaju.

Još dok sam bio vegetarijanac dobio sam etiketu budale, ali sada bolje da ne govorim, vjerojatno možete i sami smisliti kako su me ljudi gledali. Kod kuće nisam imao apsolutno nikakvu podršku u vezi ovog. Nitko se nije solidarizirao sa mnom, već su me gledali kao čudaka, dok su on nastavili jesti po starome. Moram priznati da je zajebano izdržati 4 mjeseca na sirovom sa frižiderom punim raznih izazova, ali pukom voljom, na mišiće može se dosta toga.

Skužio sam da je ovaj eksperiment bila puka volja i snaga, a nikako prirodna lakoća i to je razlog zašto je on završio kako je završio. Ipak ono što se zauvijek promjenilo u mojoj glavi je dogma o hrani i kako se „službeno” treba hraniti. Priče o životinjskim proteinima su posebno idiotske, ali …..

Naglavačke upavši u sirovojedstvo jasno je da nisam bio niti dovoljno iskusan, niti sam imao potrebnog znanja za takav kompleksni preokret.

Ipak ovakvo iskustvo i spoznaja me tjerala naprijed pa sam počeo proučavati ovu tematiku. Pročitao sam sve što je tada postojalo na hrvatskom jeziku, Normana Walkera, Arnolda Ehreta, Helmut Wandmaker, itd. Većina njih je govorila o detoksikaciji i izbacivanju toksina iz tijela posebno se osvrćući na debelo crijevo. O tome nisam ništa znao pa sam na tom polju radio eksperimente. Zatim sam počeo eksperimentirati sa postovima ili kako ih neki zovu gladovanjem. To je kažu, bila najbolja terapija za detoksikaciju. O tome sam se informirao kod rusa Malahova, jer izgleda da su rusi tu daleko najnapredniji od svih u tom znanju.

U nekom razdoblju od dvije godine postio sam ukupno oko 60-70 dana o čega znam za najduži period od 11 dana bez jedenja ičega. Interesantno iskustvo. Dvanaesti dan sam počeo jest ne zato jer sam bio gladan već mi je bilo glupo postiti dalje, valjda sam napravio ono što sam mislio.

Sve te godine pokušavao sam se vratiti na sirovo, ali svaka etapa bi prije ili poslije završila na starome. Program u mojem umu je bio prejak i želja za slatkim i slanim i nakon 10-15 dana sirovog nije popuštala i ja bih se neminovno vraćao na staro.

Posebno sam bio ovisan o sirevima, kolačima, grickalicama, sendvičima, te naravno kavi. Ipak poslije svake etape barem bi jedna od namirnica polako otpadala. Tako sam se malo po malo rješavao, krafna, štrudela, kroasana, čokolada, žvaka, pršuta, čipsa, kokakole, piva, ali svejedno oni najtvrdokorniji programi su ostali. Iako sam bio poprilično zdrav, nisam imao nikakve bolove, psorijaza se ipak nije skroz povukla, oćelavio sam, oćoravio i posjedio što je znak na baš dobrog zdravlja. „Jebate kakvog su zdravlja onda drugi kad je meni ovako”, često sam se pitao.

Kile su se malo pomalo vraćale, ali nikad više nisu došle na onu kritičnu razinu. Bio sam malo i deprimiran, jer moja želja za savršenim zdravljem izgledala je nedostižna, a ja nisam znao što napraviti. Svi su nešto govorili, ali ja sam mnogo toga probao i nije pomoglo potpuno, kao da konačno rješenje ne postoji. I drugi sirovojedci su se mučili, nešto tu nije štimalo.

Iako sam za suhi post čuo i prije, nitko mi nije jasno objasnio zašto bi taj post bio odličan. Nisam nikako kužio zašto bi se iko uzdržavao vode, jer detoksikacija se samo sa vodom također događa i nema izravne potrebe dovoditi se u neku opasnost bez razloga. Nisam obraćao pažnju na to. Ove godine pred ljeto prijatelj Mile mi je objasnio što bi trebali napraviti. Kako je on bio opsjednut sa Viktorom Truvianom pratio je što se o njemu piše i što on govori. Po njegovoj teoriji ili bolje rečeno praksi, jer je čovjek sva na sebi isprobao, suhim postom stanica ostaje bez vode, te se informacija u njoj resetira obzirom da je voda nositelj informacije.

Kako sam već razvio nos za gluposti ili istinu ovo me istog momenta zaintrigiralo i nagovaram Milu da odmah idemo na suhi post. Ali… nije to baš tako. Treba se pripremiti. To se radi u prirodi, nije poželjno u gradu i treba imati iza sebe nekog tko nešto zna o tome. Odmah nađem frenda na fejsu – Mićo Živković. Čovjek kaže da je prošao devet dana suhi post prema praksi Ane Jakube (opet ruskinja). Čovjek dođe u Split popričamo o tome, i on me savjetuje da ne žurim, da se ne junačim itd. Hvala Mićo, poslušah tvoj savjet.

Pravimo planove za devetodnevni post. Ne možemo sada, ljeto počinje imamo drugih poslova. Teška srca odgađamo za jesen. Do tada ćemo naći mjesto gdje ćemo post održati. Sa ovom idejom uspio sam zaraziti još dvojicu prijatelja Vedrana i Gordana. Oni pristaju također biti dio ovog eksperimenta i počimaju se pripremati za isti. Našli smo i gdje ćemo. U tome mi je pomogao prijatelj Stiven iz Makarske jer mi je predložio eko selo Blatuša kraj Vrginmosta i dao mi upute kome da se javim. Kad sam o tome obavijestio Vedrana ispalo je da on pozna gazdu svega, ima njegov broj i da će on sve dogovoriti i organizirati. Odlično, ne moram ja, super.

Vedran me je uputio da poslušam jednog američkog doktora biokemije po imenu Robert Morse, koji mi je dodatno otvorio oči u vezi načina funkcioniranja tijela, tj. mojeg neznanja o istome. On je tvrdio da je najveći problem kod bolesti jest limfni sistem i njime povezani bubrezi i nadbubrežna žlijezda. Jer ako oni ne rade kako treba bubrezi ne eliminiraju toksine iz tijela i oni se i dalje zadržavaju u tijelu stvarajući acidozu koja se tijekom dužeg vremenskog perioda pretvara u upalu, a zatim i u rak. To mi je opet zazvonilo istinito i počeo sam obraćati pažnju na bubrege i nadbubrežnu žlijezdu kao ključne elemente u detoksikaciji, što do sada nisam nikada činio.

Kroz ljeto sam se pripremao tako da sam jedan dan tjedno postio po 36 sati (bez vode i hrane). Tijekom ljeta sam nakupio 10-ak takvih dana. Prvi dan suhog posta je bio najteži, jer nisam imao nikakvog iskustva i energija je kopnila kako ja dan odmicao. Popodne bih spavao, navečer pogledao kakav film i u krevet. Kako su dani odmicali bilo je sve lakše postiti. Zadnje dane u ljetu bih i postio i radio standardne poslove koje treba napraviti kao da se ništa ne događa

Konačno 22.9. odlazimo u Blatušu Mile, Vedran, Gordan i Ja. Plan od devet dana posta skratili smo na pet, ali donja granica je bila 72 sata. Nema junačenja, takmičenja, niti gluposti, takav je dogovor. U nedjelju navečer oko 8 sati stižemo u Blatušu nakon što smo promašili skretanje tri puta u završili u nekom restoranu gdje sam popio sokić i pojeo kesicu keksa (domaćica). Bez ikakve pripreme osim one s kojom smo došli ulazimo u post.

Prvi dan ide bez problema, četvero nas je podrška smo jedni drugima, priroda je divna i tišina je prekrasna, vrijeme oblačno i kiša. Te prve noći bio i krvavi puni mjesec. Prvi dan je u redu, u kući smo do podneva pa odlazimo u razgledavanje okoliša. Poslije podne sam odspavao uru, a onda popodne šetnja i uhvatio sam se nekakvog pisanja određenih misli. U WC ne odlazim, ali pišam non-stop. Sa sobom sam ponio tinkturu koju sam napravio sam od peršina, korjenja sljeza, korjena maslačka, đumbira i kurkume. Ona služi za popravljanje rada bubrega i nadbubrežne žlijezde, a sve u svrhu poboljšanja detoksikacije i filtriranja limfnih žlijezda i svakodnevno sam je kapao ispod jezika. Imali smo i vagu. Ja sam se kod kuće izvagao prije nego smo krenuli i vaga je pokazivala 90,7 kg. Prvi dan ujutro brojka je bila 89,7kg.

Sa sobom sam ponio i neke knjige za čitanje i laptop za tipkanje ono za ubiti vrijeme, ali za cijelo vrijeme od 7 dana provedenih u Blatuši nijedno niti drugo nisam uopće uzeo u ruke.

Sanjam da sam jeo nekakvu hranu i ljut sam na sebe što sam prekinuo post, a onda u polusnu skužim da je samo san, pa se sretan okrenem na drugu stranu i spavam.

Drugi dan je prekrasan, sunčan i takvi su bili svi do kraja izleta. Šetamo kroz šumu. Malo je meni gradskom dečku malo nelagodno sam šetati gustom šumom. Ima li divljih svinja, medvada, vukova, ko zna? Ah jebaji ga idemo, pa kud puklo da puklo. Šetam po 10 km svaki dan. Oko podneva odem odmeditirati, ili skupljamo orahe i jabuke koji je puna šuma. I kestene također. Ima ih po podu koliko hoćeš, auta gaze preko njih.

Šetnja je malo teža, pisanje mi više ne ide, olovku nisam uzeo u ruke. I dalje pišam mnogo, pišaka miriše na peršin, wc ništa. Ponovo sanjam snove, ovaj put sjedim u kafiću i konobar mi donosi kavu. Ja sretan naginjem kavu kad ono i ćikari nema ničega. „Alo konobar, šta je ovo!“

Treći dan je pomalo kriza. Kuhinja koju imamo u blizini puna je voća, kivija, jabuka, krušaka, oraha. Gledam u njih, ali ništa. Šetnja je taj dan jako spora i teška, penjanje uzbrdo me jako iscrpljuje, grlo mi se steglo i teško govorim. Ne da mi se pričati i glas mi je čudan. Govoriti mi je napor. Na pitanja kako sam odgovaram sa palcom gore. U glavama se stvaraju slike sočnih bresaka, jabuka, lubenica i glava do ušiju uronjena u njih. Pričamo samo o jelu i šta ćemo napraviti kad post završi. Tada se uhvatimo pa prestanemo, ali se priča opet okolokole vrati na tu temu.

Gordan i ja smo malo pali, vedran i mile su puni enerije i nemogu spavati, šetaju po noći okolo. Donja granica od 72 sata se bliži i Gordan je već i ranije ustvrdio da je njemu dosta i da će prekinuti jer je dostigao zamišljeno, a i leđa ga ubijaju. Svi ga podržavamo u tome i na kraju trećeg dana već pomalo malaksali Gordan počinje piti i jesti. Taj isti dan ja odlučujem da ću prekinuti sutra.

Četvrti dan grlo je odrvenilo skroz, kao da imam cijev u grlu, tako je tvrda i nepomična. Govoriti sam skoro skroz prestao, šetnja me ide jako sporo pogotovo kad se penjemo uzbrdo. U blatuši ima trampulin pa sam svaki dan malo vježbao na njemu jer je on kažu izvanredan pa ubrzavanje rada limfe. On bi malo podigao i bilo je lakše. Nema nikakve panike, ne postoje nikakvi bolovi, nema straha od smrti ili da će mi se nešto desiti. Sporadično se javi bolu u glavi, u jetri, leđima, bubrezima, ali brzo prođe. Već sam prekoračio neku znanstvenu dogmu o tri dana bez vode koliko čovjek može izdržati. Ja sam medicinski fenomen! Moš mislit!

Taj dan smo išli na jedna izvor koji se nalazi kilometar u šumi daleko od sela. Nalili smo vode, a ja sam se u izvoru umio i oprao ruke. Šetnja uzbrdo nazad trajala je dugo dugo, noge jedva idu, ali idu. Um slabo radi, nema otpora, mnogo kalkuliranja, ili rojeva misli. Promišljanje, rješavanje problema, zadataka u ovom stanju je meni gotovo nemoguće. Ne mogu se sjetiti nekih najobičnijih riječi, a kamoli da rješavam problema. Stanje koje i nije tako loše, dapače.

Pretvorili smo se u skupljače. Skupili smo hrpetinu oraha, jabuka i kestena, a onda smo se bacili na glog, jer je on kako gordan kaže izvanredan kao čaj za srce. Toga ovdje ima u izobilju.

Nakon 96 sati pijem prvu čašu vode. Istog momenta sam oživio, energija se kao da je val neki prešao preko mene vratila i osjetila istog trena. Nisam htio jesti, već sam to ostavio za ujutro. Još jedna čaša vode sa kninskog izvora i to će biti dovoljno.

Peti dan ujutro pripremam sok od jabuke, mandarine i ne sjećam se čega još. Popijem to kao prvo jelo nakon 108 sati. Osjećaj i nije baš kako sam mislio. Toliko sam mislio o tome soku, jelu i kako ću biti sretan i uživati i njemu, da sam ostao malo razočaran. Istina nakon sinoćnje vode želja za hranom je nestala i shvatio sam da tijelo nije imalo informaciju o gubitku vode nikada do sada pa nije projeciralo nikakve slike o vodi , za razliku od hrane, pa sam stoga vapio za hranom, a ustvari vodom sam zadovoljio sve početne potrebe.

Pio sam sokove i jeo jabuku i bananu, ali nikakvog pretjeranog ushićenja nije bilo. Hm?

Peti dan navečer proradio je i metabolizam, a to mi je bio najveći strah. Jer ako se nakon završetka detoksikacije i uzimanja hrane ona se ne eliminira vraća se natrag u sistem i potrebno je raditi klistiranje što mi se baš i nije radilo. Međutim radi! Poštedit ću vas detalja, ali kamen mi je pao sa srca jer je ovakav rad crijeva za mene bio neuobičajen. Očigledno sam napravio stvari točno kako treba. I slijedećih dana stvari idu dobro.

I peti i šesti i sedmi dan pio sam samo sokove i jeo voće dok sam jedan čaj iz kafića popio gutljaj i ostavio ga jer mi se nije nimalo legao na želudac kako treba.

Vedran i Mile su iako je Mile otišao četvrti dan nastavili post do kraja petog dana i onda počeli i piti i jesti. Sva četvorica smo napravili izuzetnu stvar koje vjerojatno nismo svjesni jer je sve proteklo vrlo glatko, bez problema, poteškoća, panike.

U glavi mi je ostala jedna rečenica koju je Mile izrekao u razgovoru četvrtog dana kad se zagledao negdje u daljinu i kazao: „Bože moj, jeli moguće da je ovako lako?“

Moj osnovni motiv za ovakav post leži u činjenici da se nakon 72 sata dehidracije na staničnoj razini događa promjena. Voda iz stanice se gubi, a samim time i informacija koju ta voda kao osnovni nositelj informacije nosi sa sobom. Informacije koje su meni bile bitne su ovisnost o slatkom i slanom koji su ko zna kad usvojeni kao obrambeni mehanizam od neugode i neugodnih situacija. Nakon 72 sata prema Viktoru Truvianu u stanici se događa reset i sve dotadašnje informacije nestaju.

Da li je to zaista istina?

Evo sada dok ovo pišem prošlo je skoro mjesec dana od završetka posta i najbolje je vrijeme da kažem da ovo za mene funkcionira. U ovih mjesec dana nisam pojeo niti jedan slatkiš, nikakvu grickalicu, meso, kruh, picu, ikakvu tjesteninu, kavu, alkohol, gazirano piće. Osim voća i povrća jedem puru, rižu, nekad jaja, lagane sireve, jogurte, kefire, orahe, bajame i sl.

Osjećam se vrlo dobro, vaga je trenutno na 84 kg.

Ne postoji više nikakav neizdrživi naboj za jedenjem bivših namirnica. Prolazim pokraj njih, gledam ih svaki dan i nema niti krize, niti velike želje, niti ovisnosti. Rješio sam je se. Fenomenalno.

Snaga se postepeno vraća nakon posta. Obzirom da sam nastavio jesti samo voće detoksikacija se nije stvarno završila, pa je stoga snaga još uvijek na rezervi. Tek zadnji tjedan osjetio sam potrebu da vježbam što bi ih i radio dvaput na dan po 15 minuta i otrčao sam jednu turu od 6 km bez problema.

Iako mnogi kažu da suhi post liječi i najteže bolesti, nas četvorica smo bili prije nego smo ušli u njega relativno zdravi i ja ne mogu za sebe reći da imam neka zdravstvena poboljšanja, jer ni tegoba se nekih ne sjećam. Međutim ipak osjećam i vidim ogromnu promjenu i metabolizmu tj. stolici koje je sada potpuno drugačija nego prije i u drugačijim intervalima. Prije sam imao problema s time sada odlično.

Ostali kompanjoni iz ove priče također imaju izuzetno pozitivna iskustva i priča o slijedećem postu već je na tapetu………

Dakle mogu posvjedočiti da se programi koje smo kroz vrijeme nakupili  mogu suhim postom otpustiti i to ne samo prehrambeni već i mentalno emocionalni, za što je vjerojatno potreban neki malo duži period od tri dana. To i jest razlog zašto je ovakav post pak na kraju duhovna disciplina za ljude koji su spremni odbaciti sve dogme.

Interesantna duhovno tjelesna vježba u kojoj kroz tijelo utječeš na duh i mental. Stoga u zdravom tijelu zdrav duh i naravno obrnuto.

Oslobođenje kroz iskustvo nejedenja koje ja istina imam od prije govori ti da ništa od „službene“ nauke nije istina, jer su one bazirane na ograničenjima i znanstvenoj mehanici. Mehanika je ograničenje svijesti i ona bi se svakako mogla nazvati nikako mehaničkom. Nakon ovog iskustva počinjete više vjerovati sebi, a manje drugima. Lakoća i oslobođenje javlja se kao prirodno stanje jer odjednom razumijete da čovjeku za vrlo kvalitetan život zapravo treba vrlo malo, da ne kažem ništa. A ako je to tako onda više ne moramo biti robovi novca, sistema, rada…. Juhuuuuuu.

Preporučam ljudima koji su dobrog zdravlja da pokušaju ova iskustva implementirati u svojim životima, naravno na vlastitu odgovornost. Nije to tako teško. Onaj kojemu to jest teško je um jer njemu hrana treba da se umiri, kao narkomanu igla. Ako ste dovoljno snažnog duha i volje da stavite taj um u podrum i ne date mu da vas nadglasa izvojevali ste pobjedu veću od bilo koje klasične bitke opjevane u narodnim pjesmama.

Oni koji su lošijeg zdravlja, neka postepeno krenu sa detoksikacijom i jednodnevnim običnim postovima neko vrijeme, najmanje godinu dana prije nego eventualno krenu u suhi post. Informirajte se o tome i krenite.

 

 

Ukoliko vam se sviđaju članci na ovoj stranici i želite je i dalje čitati i pratiti molim vas da pomognete u njenom daljnjem postojanju. POMOĆ

11 thoughts on “Bez vode i hrane!

  1. neven 07/11/2018 at 22:00

    dakle,kada se sa 110 kg tjelesne mase izgubi 19 kg u četiri mjeseca, postavlja se pitanje što si ti to izgubio? što je to nestalo? čega 19 kila?

  2. Pitanje 07/11/2018 at 09:21

    I kako je sad psorijaza nakon suhog posta?

    • dražen 07/11/2018 at 18:15

      Isto ko i prije, samo je struktura drukčija, a površina čak i malo povećana.

  3. istina 01/11/2018 at 18:24

    https://youtu.be/bCpu6t19d40
    Istinita priča: 74-godišnjak na pragu smrti pobijedio rak pomoću pšenične trave……………..
    Međutim, liječnici su ustanovili još nešto: otkrili su da se jedan oblik raka želuca proširio čitavim njegovim tijelom. Stoga ne iznenađuje da su McDonaldu savjetovali da se podvrgne intenzivnoj kemoterapiji. Ujedno su mu rekli da će – odbije li taj konvencionalni (i toksični) način liječenja – zbog uznapredovalog karcinoma želuca umrijeti u roku od tri mjeseca.
    „Liječnicima sam rekao da nisam spreman podvrgnuti se nizu tretmana koje su mi savjetovali.” – izjavio je Danny za list Sunday World. „Znao sam da bi me to ubilo. Oni su pak bili zgroženi mojim zaključkom. Moj me je liječnik upozorio da ću u roku od tri mjeseca biti mrtav.”
    Danny je odbio kemoterapiju usprkos tome što je time razbjesnio liječnike.
    DA prirodnom pristupu

    Umjesto toga, odučio se za prirodni, nutricijski pristup. Sjetio se kako mu je jedan prijatelj prije mnogo godina govorio o iscjeljujućim svojstvima pšenične trave, a što je više o njoj razmišljao i istraživao to je bio sve sigurniji da bi upravo to moglo biti spasonosno rješenje. Oslonivši se na desetljećima stjecane vještine na području poljodjelstva i obrađivanja zemlje, Danny se vratio na svoju farmu te se bacio na uzgajanje pšenične trave.
    „Nisam znao što mogu očekivati, ali bio sam odlučan da ću pokušati.” – prisjeća se Danny. „Za sedam dana osjećaj pečenja na bočnoj strani moga tijela bio je nestao i počeo sam se osjećati mnogo bolje. Prestao sam uzimati prepisane tablete i odonda nisam uzeo niti jednu. Mjesec dana kasnije bol je posve nestala i znao sam da je otpočeo proces oporavka. Pšenična trava je djelovala. Odbivši savjet liječnika, učinio sam pravu stvar.”
    „Znam da mnogi liječnici misle da pšenična trava nema sposobnost uništiti rak, ali ja sam živi dokaz da ima.” – dodaje Danny. „I premda to mnogi liječnici neće javno priznati, postupno i sami uviđaju dobrobiti i koristi pšenične trave.”

    Četiri godine kasnije Danny je živ i zdrav, a raku ni traga.
    Imanje Dannyja McDonalda posjetilo je više od 2600 ljudi u želji da saznaju kako je iskoristio nešto tako jednostavno poput pšenične trave da pobijedi rak.

    „Ljudi me pitaju kako sam se izliječio, a moj odgovor stane u dvije riječi: ‘Pšeničnom travom’.”
    ……………………………………………………………..
    POVEST ĆU TE
    Kad na kraju dana, ti u krevet pođeš
    Učinit ću da u snu budan k Meni dođeš.
    Povest ću te dijete Moje, put kraljevstva Neba
    Punit srce Ljubavlju, jer Ljubav ti treba.
    Šaptati na uho najnježnije riječi
    Vibracija Ljubavi svaku Dušu liječi.

    A kada se srce tvoje ispuni milinom
    Znat ćeš da si Ljubav sama, da zračiš toplinom.
    U bojama duge bojat ću ti snove
    Tad ćeš znati da te Majka i voli i zove……………..
    EH, DA BAREM
    Eh, da barem mogu letjet i da imam krila
    Letjela bih sve do zvijezda i sretna bih bila.
    Donijela bih pune ruke tog zvjezdanog, zlatnog praha
    I sve to bih učinila u samo dva maha.
    Zlatni prah bih podijelila siromašnoj djeci svijeta
    Da ne budu gladna, žedna, da i njima cvijeće cvjeta.

    Nakon toga, otišla bih po komadić toplog Sunca
    Što zalazi svaku večer, iza obližnjeg vrhunca.
    Sa suncem bih ugrijala promrzla i jadna lica
    A u Svjetlu tad bi bila svaka gradska ulica.
    Al na žalost, krila nemam, da ostvarim snove svoje
    Zato NEKA LJUBAV DOĐE U SVE SNOVE TVOJE!
    ———————————————————
    Voljeni 01.01.2018.

    Uspjela sam skupiti malo snage, da vam se javim prvog dana ove godine.
    Ne mogu vam se još pohvaliti nekim zdravljem, jer niti jedan dan – noć, ne prođe bez suza.
    Bolovi su intenzivni – često puta gotovo neizdrživi, jer očito se tumorsko tkivo raspada, kada stolicom odlaze tamni krvavi dijelovi tkiva. Trebat će još dosta vremena, boli, strpljenja, snage…….
    ………..liko god mi je na leđima već 68, ipak mislim da mogu još dosta toga napraviti u ovom svijetu.
    Kada to sve završi, onda ću objaviti veliku Istinu o prehrani, jer sam – slijepo slijedeći naputke i razne tvrdnje pojedinih nadobudnih nutricionista, izgubivši zdravlje (preko 20 g. veganstva), ostala bez neophodnog vitamina B12 i probiotika.
    To ne znači da se treba jesti meso, niti bih ikada to učinila, ali – bez životinjskog mliječnog i jaja (napominjem da sam ja trošila biljna mlijeka), budite sigurni, da će te ostati bez B12 (čiji nedostatak izaziva osipe, alergije, multiplu sklerozu….i na kraju – kancer), omege 3 i probiotika, bez kojih će te ostati bez sluznice, kao ja.
    Vitamine iz ljekarne mi organizam nije prihvaćao.
    Već je nekoliko slučajeva oboljelih vegana – najnoviji slučaj – ženskica završila tjedan dana u bolnici s laganim moždanim udarom, poremećenim tlakom…
    Čuvajte svoje zdravlje. Želja mi je da moje bolno iskustvo vama bude putokaz i pomoć. Ne nasjedajte na neprovjerene tvrdnje.
    Grlim vas laserom Božanske Ljubavi!
    Om Saita!
    Zdravka.
    Ja te ljubim dijete Moje, ti si moga bića duša
    Ljubav Moja spozna se tek, kad se neka patnja kuša
    Voljeni 04.01.2018.

    Na ovom svom „križnom putu“ sam došla do još jedne korisne spoznaje, koju odmah dijelim s vama.
    Pisala sam, kako sam nakon dugogodišnjeg veganstva, preko 20 godina apstinencije po pitanju jaja, mlijeka i mliječnih proizvoda životinjskog porijekla, ostala u deficitu s vitaminom B12, omegom 3 i probioticima, oštećenom sluznicom i crijevnom florom, pa preko dugogodišnjeg osipa, začetka artritisa, sve do tumora.
    Budući da su sintetički vitamini veliko opterećenje za probavni sustav i organizam mi ih nije podnosio, vitamin B12 sam nastojala nadomjestiti iz žumanca jajeta, a probiotike – iz mlijeka, sira, vrhnja…
    Tako sam, nakon više od dva desetljeća – svečano pojela prvo jaje, te se počastila svježim domaćim sirom i vrhnjem.
    Međutim, nakon – manje od tjedan dana konzumacije ovih delicija, u mom urinu se pojavila krv.
    No-da vam ne duljim, strogo mi je zabranjeno mlijeko, mliječno i jaja. Ništa ne smije biti životinjskog porijekla.
    Dakle, nakon toliko godina, moj organizam se je očito programirao samo na biljnu hranu i životinjske vibracije više ne prepoznaje, ili ne želi, pa na taj način protestira.
    I eto, ponovo sam vegan. Jednom mjesečno ću primati ampulu B12 vitamina, a probiotike pijem za crijevnu floru.
    Od prehrane, trenutno što smijem – samo kuhano povrće i orašaste plodove. Ništa sirovo – nikakve salate (uh, a uvijek sam salate obožavala), nikakvo voće – eventualno malo kompota i to je to.
    Kao što vidite, nemam neki raskošni menu, no uvijek sam nastojala sve prihvaćati, pa i ovo nije neki problem, pogotovo, kada se pokazuju mali pomaci uspjeha.
    Nego, bila sam upitana da – zašto neki ljudi, koji jedu meso, imaju deficit (manjak) vit. B12, a ima pak slučajeva da neki vegetarijanci – ne jedu meso, a imaju dovoljno toga vitamina?
    To je stvar organizma. Neki organizam može pohraniti određene količine vitamina, a neki pak – veliki dio vitamina – izbaci.
    Svima želim savršeno zdravlje i to ODMAH!
    Vaša Zdravka.
    oljeni 14.01.2018.

    Iako nema nekih velikih promjena po pitanju moje zdravstvene situacije, osjećam se dužnom javiti vam se, i makar „izvještajem“ odgovoriti na vašu veliku ljubav koju mi upućujete, u iščekivanju pozitivnog ishoda.
    I dalje su – gotovo svaka noć i svaki dan popraćeni suzama. Za lijek koji koristim kažu da je najagresivnija, ali najučinkovitija metoda.(konoplja) Djeluje na taj način da razara tumorsko tkivo i komadiće izbacuje iz organizma. To je jako bolno, jer izlaze žive stanice van. Te mase ima još dosta, tako da će trebati duže vremena dok se to sve očisti.
    Sada sam na 4-toj dozi lijeka, a sigurno će trebati još toliko…………
    16. ožujka 2018
    Još uvijek imam neprestanu, žestoku borbu s metastazama, pa se ne mogu koristiti računalom. To je razlog zašto vam ne odgovaram na e-mailove……………….
    Odlučila sam nastaviti i s onim savršenim biljnim lijekom. …….(koncentrat konoplje -doza 2500.-kn) i da ne duljim o epilogu ovog svjedočenja koje još stoji na Prema Saita Samadhi centar……….
    Prema Saita Samadhi centar
    25. svibnja 2018
    O B A V I J E S T
    Obavještavamo njene duhovne suradnike, prijatelje i poznanike, da je naša mama i sestra ZDRAVKA SOUŠEK dana 24.05.2018. godine napustila svoje fizičko tijelo i preselila se u duhovni svijet…………………………………………………………………….
    Ima jedna tanka nit,
    nevidljiva tvome oku,
    al’ najjača od svih niti
    u energetskom toku.

    To je veza sa Božanskim,
    koja tebe spaja,
    i drži te u fizičkom
    sve do samog kraja.

    U toj niti ogromna je
    i Ljubav i Snaga,
    u njoj je sav život tvoj,
    u njoj su sva blaga.

    Srebrna nit veziva te
    sa Izvorom tvojim,
    kroz nju dišeš zajedno
    ti sa Ocem svojim.

    Kad odradiš karmu
    u ovom životu
    srebrna nit prekida se,
    ideš u Ljepotu.

    Tad’ se vraćaš svome Ocu,
    baš u vječni Život taj,
    u nebesku tu ljepotu,
    u istinski raj.

    / kanalizirala Zdravka /

    • Vedran 02/11/2018 at 00:16

      https://inspiredbyhilde.com/the-lack-of-b-12-anemia-and-a-raw-food-diet/
      Šteta što žena nije imala ovu informaciju…

      • istina 02/11/2018 at 14:14

        H V A L A……..ti u ime svakog koji se pomogne..ti potvrđuješ moj pristup da se treba pisati jer se nezna čime češ nekome pomoći ili inicirati slušanje sebe zato sam slučaj Zdravke i kopirao dijelove jer je to …stvarno-nije izmišljeno a bila je napredna no očito nedovoljno za sebe ipak sam ostao zatečen jer je ipak poznavala puno ljudi raznih sposobnosti čak je imala i Saibabin vibhuti za druge no ostaje iza nje dosta pitanja

  4. doki 30/10/2018 at 22:56

    Da je to moguće ima primjera iz života, ali previše mi je to iznositi pa nebi o tome. Ova objava me ponuka da rečem neka svoja iskustva, ali reći ću samo ukratko. Ja se hranim sirovim voćem i povrćem i svježe cjeđenim sokovima od povrća i voća i raznim oraščastim plodovima sušenii bobiičastim voćem kao i suhe smokve itd. To traje već 6 mjeseci. To je pomoglo da se iz tjela izluče otrovne tvari i kod mene je došlo do silnog porasta snage i energije. Nikada nisam umoran, pospan, fljakav ili da se osjećam loše. Prije mi je stanje bilo toliko loše da sam zbog artritisa u koljenima trebao ići obadva koljena operisati, ali sve je nestalo i bez operacije, osjećam se jako dobro, a što je najvažnije ovi način prehrane mi se jako, jako dopao i okusi su se promjenili jedino mala ovisnost je ostala za slatkim kao kolači i slično, ali polako i to nadilazim.

  5. FRA NE 29/10/2018 at 22:15

    Priroda je medičina 🙂 sama inhalacija čistog zraka je dovoljna za opću dobrobit tijela i nekad zna zamantat ,tako je to kad se pretjeruje sa zdravljem 🙂 bob marli ne vozi harli 🙂

  6. trumba 29/10/2018 at 22:11

    Bubrezi, vid i sluh su (kvantno – asocijativno) povezani u (logičkom) korijenu, oboje se temelje na sistemu geometrije broja 2.
    2 bubrega, 2 oka, 2 uha. Tako ako se naruši ravnoteža(2), teže se otklanjaju upale koje prerastaju u kronično stanje. Nadalje, u stanju narušene ravnoteže, projiciranje(2) odnosno usmjeravanje(2) kretanja – nije (efikasno) moguće. Bez drenažiranih zglobova nema efikasne kretnje, a u izostanku protočnosti energije – pojavljuje se posljedično grop/upala.

  7. zenfjaka 29/10/2018 at 21:02

    …kako slijedi vrime darivanja a kako san se odreka i jist i pit darujen van ovu epi zgodu,,, nije daleko od istine ali je dar kaki taki… reka bi vrane di si trevija manitaču?… java zna.. više niti ne jin niti pijen… jugo će kažu oni šta vide ali to je reka đulijano i ban , bome nisan ja koji jesan…
    https://www.youtube.com/watch?v=A1-BKOIi7p8
    Evala:)

  8. Windwalker 29/10/2018 at 17:40

    Svaka cast, korak u pravom smjeru! Ako pozelis mozes sad pribati i hod preko zeravice, kad to prodjes, hodanje na 1000+ stupnjeva, tek onda vidis za sto je sve bice sposobno.

Odgovori

Naziv *
E-pošta *
Web stranica